Jeste li ikada čitali biblijsku priču koja vam je ostavila više pitanja nego odgovora? Postoji jedan kratak, zagonetan, a iznimno snažan trenutak u Isusovu životu koji nas i danas tjera na razmišljanje.
Evanđelist koji ga je zabilježio ne otkriva sve, a upravo ta tišina izazvala je tisućljetne rasprave, čuđenje i kontroverze.
Radi se o trenutku kada su farizeji u Hram doveli ženu zatečenu u preljubu. Htjeli su jedno – Isusovu propast. Postavili su mu pitanje osmišljeno kao zamka: „Učitelju, ova žena je zatečena u preljubu. Mojsijev zakon nalaže da se takve kamenuju. Što ti kažeš?“
Isus ne odgovara. Ne raspravlja. Ne gleda ih u oči. Umjesto toga – saginje se i počinje pisati po zemlji. Što je pisao? Biblija ne kaže. Ivanovo evanđelje ostavlja taj trenutak nedorečenim. Ali, je li stvarno ostavljen prazan – ili se ispod površine krije više?
Zagonetka stara dvije tisuće godina
Zašto evanđelist Ivan, koji je bio svjedok svakog koraka Isusova života, baš ovdje šuti? Je li to bila namjerna šutnja – ili poziv da tražimo dublje?
Kroz stoljeća, razni tekstovi i tradicije pokušali su odgonetnuti tu tajnu:
1. Didascalia Apostolorum (3. stoljeće)
Jedan od najranijih crkvenih priručnika navodi da je Isus tada pisao grijehe njezinih tužitelja. “Onaj koji vidi srca, napisao je njihove grijehe na zemlji – i oni su otišli posramljeni.”
Zamislite farizeja koji u prašini ugleda napisanu svoju tajnu požudu, mito, prijevaru. Tko tada ne bi bacio kamen i otišao?
2. Jeronim i prorok Jeremija
Crkveni otac Jeronim povezao je ovaj čin s proročanstvom Jeremije:
„Svi koji te napuste, Gospode, bit će zapisani u prah jer su odbacili izvor žive vode.“
Jeronim je vjerovao da je Isus pisao imena optužitelja – kao znak osude, simbolički ih brišući iz Knjige života.
3. Didahe i apokrifna Evanđelja
Teolozi poput Didima Slijepog govore o izgubljenom „Evanđelju po Hebrejima“ gdje Isus nježno pita ženu: „Jesu li te starješine osudile, kćeri?“ – fokusirajući se ne samo na njezin grijeh, već i na licemjerje moćnih.
4. Povijesna i pravna perspektiva
Neki povjesničari vjeruju da je Isus tada djelovao poput rimskog suca – koji bi zapisivao presudu prije nego što bi je izrekao. No ova presuda bila je revolucionarna: „Kriva, ali oproštena.“
5. Gdje je bio muškarac?
Po Mojsijevom zakonu, i muškarac i žena zatečeni u preljubu morali su biti kažnjeni. Ali ovdje je samo žena. Gdje je bio on? Je li ovo bila klopka? Isus nije samo branio ženu – razotkrio je nepravdu sustava.
Skrivena priča?
Zapanjujuće je da se cijela ova epizoda (Ivan 7,53 – 8,11) ne nalazi u nekim od najstarijih rukopisa Novog zavjeta, poput Codex Sinaiticus i Codex Vaticanus. Zašto?
Neki tvrde da je izbačena jer je bila previše milosrdna, previše opraštajuća. Drugi da je kasnije umetnuta kao usmena predaja. No Crkva ju je prihvatila – i njezina poruka ostala je snažna: Milost je jača od zakona.
Ključ zaboravljene tajne
U Etiopskoj pravoslavnoj crkvi, jednoj od najstarijih kršćanskih zajednica, ova priča postoji u obliku koji nadilazi sve dosad poznato. U rukopisima pisanim na jeziku Geez, sačuvanim stoljećima u samostanima u planinama, piše:
Isus je dvaput pisao. Prvi put – imena optužitelja. Ispod svakog imena – njihov osobni grijeh.
„Johannes – pohlepa. Matias – nevjera. Simeon – nasilje.“
I oni su odlazili – jedan po jedan.
Drugi put – samo jednu riječ:
„Milost“
Pisao ju je u prah – iz kojeg je čovjek stvoren i u koji se vraća.
Isus ne piše na kamenu. On piše u prašini jer ne dolazi da ponovo ureže zakon – nego da ga ispuni. Da napiše milost ondje gdje se nalazimo – u vlastitoj krhkosti.
Zato ostaje pitanje:
Ako je Isus znao grijehe svakoga od nas, ali umjesto osude izabrao milost – što ćemo mi učiniti s tom istinom?
Hoćemo li podići kamen – ili pasti na koljena?
Možda nikada nećemo znati sa sigurnošću što je pisao.
Ali znamo zašto je pisao: da nas podsjeti – u prašini smo rođeni, ali milošću živimo.
