„A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima“. (1. Korinćanima 15, 17)
”Što ako” je serija bestselera, koje je objedinio Robert Cowley, u kojima povjesničari promatraju ključne elemente u povijesti i pokušavaju zamisliti što bi bilo da stvari nisu dogodile onako kako jesu.
Što da je Poncije Pilat poštedio Isusa?
To je naslov poglavlja kojeg je napisao Carlos M. N. Eire, predsjednik Ureda religijskih proučavanja na sveučilištu Yale. U podnaslovu piše: „Kršćanstvo bez raspeća“.
Eile zamišlja Poncija Pilata koji sluša upozorenje svoje žene, čiji je san te noći bio uznemiren zbog misli o ”tom pravednom čovjeku”. Njezina poruka upravitelju je glasila: „Nemoj imati ništa s tim čovjekom“.
Stoga, on se pita, što da je Pilat učinio ispravnu stvar i odupro se religijskim vođama i rulji koja je željela Isusovo razapinjanje? Što da je pustio Isusa?
Na jednoj stranici, ispod slike iz 13. st., na kojoj su Pilat i židovski vođe piše: „Odluka koja je stvorila religiju“. Možemo inzistirati da nije uskrsnuće to što je ”stvorilo” kršćansku vjeru, no ne možemo sitničariti po pitanju važnosti raspeća.
Eire se pita: „Što da Isus nije bio pribijen na križ po Pilatovim zapovijedima? Što da je živio dug, dug život? Ili samo još deset godina? Ili samo jednu? Što da su se Njegov karakter i poruka drugačije tumačili, a vjerojatno bi“?
Odgovor bi mogao otići predaleko od teme, kao što Eire primjećuje. On kaže: „špekulirati što bi se mogli dogoditi da je bilo što bilo drugačije u vezi priče o Isus i Njegovim sljedbenicima znači ploviti bezgraničnim oceanom mogućnosti“.
Drugim riječima, možemo samo nagađati.
Raspeće je neodvojivo od uskrsnuća
Jedna stvar je sigurna: ako nema raspeća, nema uskrsnuća. Bez križa i praznog groba, nemamo ništa osim inspirativne priče o sjajnom čovjeku koji je živio uzoran život. Drugim riječima, mi smo u velikoj nevolji.
Pitajući se ”Što da Isus nije otišao na križ?” isto bitno je s pitanjem: „Što ako je Bog pogriješio“? Kada otvorite tu Pandorinu kutiju, kaos eruptira u svakom smjeru.
VIDI OVO: Je li Isus umro za sve ljude ili samo za određene?
Za vrijeme uskrsne sezone, prikladno je za propovjednike i biblijske učitelje proučavati uzrok središnjih događaja oko uskrsnuća. Bez njega, ništa, s njime sve. Istina. Ali.
Raspeće je prva polovica priče o Uskrsu. Razdvajanje Isusove smrti od Njegovog uskrsnuća i pokušavati učiniti jedno važnijim od drugoga slično je tomu da prepilimo svoja tijela i onda pokušavamo odlučiti koja polovica je važnija za naše preživljavanje.
Koji dio zrakoplova je važniji, prednji ili stražnji? Koje krilo je važnije?
Što da Isus nije uskrsnuo iz groba?
Pitam se zbog čega Robert Cowley nije dodijelio nekome da napiše daleko intrigantnije poglavlje „Što da Isus nije uskrsnuo iz groba“?
Mislim da znamo. Kada bi pitao nekoga da napiše o tome što bi bilo da Isus nije uskrsnuo iz grobna bilo bi isto bitno priznavanju da je zaista uskrsnuo od mrtvih. A ako to netko prizna, on se mora nositi sa mnoštvom implikacija i posljedica.
Stoga, postaje jednostavnije za te učenjake da ignoriraju uskrsnuće, što se može isključiti kao nemogućnost (bez samog istraživanja stvari), zbog jednostavno razloga: „Ljudi ne bivaju uskrsnuti od mrtvih“. Razmatranje razapinjanja ne predstavlja nikakav problem za povjesničare. Čudna stvar jest da je zapis Biblije o Isusovom raspeću također naš autoritet u vezi Njegova uskrsnuća. Za učenjake koji prihvaćaju prvi dio kao autentičan, no ignoriraju drugi kao pretpostavku, ukazuje na pristranost protiv Boga.
VIDI OVO: 7 razloga zbog kojih je Krist patio i umro
Zanimljivo, apostol Pavao zapisao je svoju vlastitu, skraćenu verziju ”što da Isus nije uskrsnuo iz groba”? u 1. Korinćanima 15, 12-19. On navodi sedam teških posljedica ako bi se Isusovo tijelo i dalje raspadalo negdje u grobnici:
- naše propovijedanje je bez temelja,
- isto vrijedi i za našu vjeru,
- mi smo lažni svjedoci o Bogu, jer tvrdimo da je učinio nešto što nije,
- naša vjera je beskorisna,
- i dalje smo u grijesima,
- svi koji su ”umrli u Kristu” su zaista mrtvi,
- treba nas žaliti
Ono što Pavao nije učinio ipak, jest da nije špekulirao o tome kakve bi posljedice bile da je Pilat pustio Isusa i da je nakon toga živio ostatak svoga života čineći službu propovijedanja i iscjeljivanja, koja je obilježila tri godine.
No, hajdemo djelomično zaći u tu šašavu špekulaciju. Zapitajmo se: „Što bi se dogodilo da Isus nije umro na križu za naše grijehe“?
1. Bez Isusove smrti nema žrtve za grijehe
Nakon svega, što bi bilo prikladna žrtva? To je pitanje koje je postavio prorok Mihej: „S čime ću doći pred Jahvu, hoću li pasti ničice pred Bogom Svevišnjim? Hoću li doći preda nj sa žrtvom paljenicom, s telcima od jedne godine? Hoće li mu biti mile tisuće ovnova, tisuće tisuća potoka ulja? Treba li prinijeti sina prvorođenog zbog svoga zločina, plod svoje utrobe zbog grijeha koji sam počinio“? (Mihej 6, 6-7)
Ništa ne bi bilo dovoljno dobro, dovoljno vrijedno, jednostavno dovoljno za otkup naših grijeha.
2. Bez Isusove smrti nema oprosta.
Svatko bi bio prepušten sam sebi ispred Boga. Oprost za sve naše grijehe pred Bogom? Samo u snovima. Zauvijek bi u rajskim knjigama bio zapisan ogroman i dug kojeg bi bilo nemoguće otplatiti, koje niti jedna ljudska žrtva ne bi mogla obrisati.
3. Bez Isusove smrti nema evanđelja.
Budući da ”evanđelje” znači ”Radosna vijest”, ne bismo je imali. Naša propovijedanja bi se sastojala od ovoga: „Grješnik ste i idete u pakao“. Točka. Kad malo bolje razmislimo, naša bi propovijedanja bila slična nekima koje sam već čuo.
VIDI OVO: Je li Bog umro kada je Isus umro na križu?
Čuo sam kako propovjednici kažu: „Pismo reče: „Ako je duša sagriješila, ona će umrijeti“. I nastavljaju u tom smjeru. Biblija to naravno, ne kaže. Biblija također kaže kako je Zakon neprimjenjiv. „Jer zakon Duha, koji daje život u Kristu Isusu, oslobodio me je od zakona grijeha i smrti“. (Rimljanima 8, 2) Stoga, što je taj ”zakon Duha, koji daje život u Kristu Isusu”? Jednostavno rečeno, on kaže: „Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i dom tvoj“! (Djela apostolska 16, 31)
Imamo Radosnu vijest! Krist je spasio grešnike!
4. Bez Isusove smrti ne bi postojalo kršćanstvo, Crkva, spasenje
Ništa. Umjesto propovijedanja kršćanske Radosne vijesti širom svijeta, najbolje što bismo imalo bilo bi Društvo sjećanja. Nekolicina ljudi, zaljubljenika u povijest, s vremenom bi se našli kako bi ponavljali Isusove poruke te kako bi proučavali zapise koji su nastali o Njemu. Ništa više.
Kad malo bolje razmislimo, to zvuči identično liberalnim crkvama. Kada takve crkve izgube jezgru poruke; smrt, pokop i Isusovo uskrsnuće, sve što im je ostalo je neko nepovezano učenje i moralna pravila.
Povjesničar Eire zamišlja kako bi se, oko učenja i Isusova života, stvorili religijski pokreti, slični onima koji danas odaju čast Budi i Konfuciju. No on kaže kako bi članovi ovog pokreta čekali na dolazaka Mesije te da nitko ne bi bio spreman umrijeti za takvu vjeru.
Mislim da je u pravu u vezi toga.
Bez križa, Isus nije Mesija.
VIDI OVO: Zašto je Krist morao umrijeti na sramotnom križu?
Nakon svega, Psalam 22 i Izaija 53 govore o smrti Mesije za grijehe svijeta. Bez prolijevanja krvi, nema oprosta. (Hebrejima 9, 22)
Ipak, Isus je otišao na križ i postoji Radosna vijest. Postoji Radosna vijest. Kao što je anđeo rekao betlehemskim pastirima: „Ne bojte se! Evo javljam vam Radosnu vijest, veliku radost za sav narod“! (Luka 2, 10)
Bog je cijelo vrijeme znao što radi.
Toga dana u Jeruzalemu, Pilat je popustio gomili i poslao Isusa u smrt. Isus je umro na križu kao što se i očekivalo. On je nosio naše grijehe. Pokopali su Ga u unajmljenu grobnicu. Idućega Gospodnjeg jutra, učenici su vidjeli da je grobnica prazna i da je Spasitelj živ.
Ne samo da mi priznajemo Njegovu smrt, mi je slavimo. Veliki Petak ima taj naziv s dobrim razlogom.
„A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava“. (Izaija 53, 4)
Hvala Bogu na Isusovom križu.
Autor: Joe McKeever; Izvor: Crosswalk.com
