Neke duhovne tmine djeluju kao da su tako duboko utkane u tkaninu naših duša, toliko su dio naše osobnosti, toliko duboko ukorijenjene i suptilne, da bijeg od njih može izgledati kao pokušaj bijega od naših vlastitih sjena.
Ukorijenjeni i trajni nedostatak sigurnosti, iskrivljen odnos sa slikom tijela ili hranom, uvrnuta iskušenja neželjene želje; takva tama zna kako nas progoniti.
Možda se osjećate kao što sam se i sam osjećao, poput čovjeka koji je pretrpio brodolom, koji vidi kopno i zavidi na sreći onima koji su ondje, ali misli da je za njega nemoguće dosegnuti, kako je Henry Scougal opisao iskustvo u knjizi Život Boga u duši čovjeka. Jasno vidite kako bi izgledao vaš život slobodan od tame, ali svaki vaš pokušaj dosezanja obale sreće staje u neuspjehu i vi završavate pretučeni i bačeni na stijene. Zbog toga i dalje gledate na obalu iz daljine i dalje žudite za izbavljenjem, ali više ne pokušavate tako silovito. Pomirili ste se sa životom u vodama.
Prije nekoliko godina, kad se ovaj fatalistički duh počeo naseljavati u meni, naišao sam na savjet koji je ponudio snažan i potreban potres. John Owen (1616. – 1683.), posebno se obraćajući duhovnim sumnjama, piše:
„Ne budi bezdušan niti lijen: ustaj i djeluj; marljivo slušaj riječ milosti; budi gorljiv u molitvi, marljiv u korištenju svih crkvenih uredbi; u jednom ili drugom od njih, u jednom ili drugom trenutku, susresti ćeš se s Onim koga voli tvoja duša, i Bog će ti kroz Njega govoriti mir.“ (Djela Johna Owena, 6, 614)
”Ustaj i djeluj”. Zasigurno ovo nije jedini savjet koji je potreban onima koji su zapeli u duhovnom smislu, niti je to jedini savjet kojeg Owen nudi. Ali u svojim sam ukorijenjenim borbama pronašao veliku pomoć u ovoj nježnoj, ali čvrstoj ruci na ramenu, ovom ljubaznom, ali odlučnom pogledu u oči, ovom toplom, ali snažnom glasu koji mi govori da nisam zarobljenik svoje prošlosti ili sadašnjosti i koji me poziva da se ne umorim u potrazi za Bogom.
”Ustani i djeluj”
Možda ste pročitali ovaj savjet i uzdahnuli. Čitaj više Bibliju? Više moli? Idi više u crkvu? Već sam pokušao sve to. Sličan uzdah prošao je kroz moje usne više puta. „Već sam molio, pitao, tražio i kucao, ali jednostavno nije djelovalo“, mislio sam u sebi. S vremenom moj se um vraća na primjere iz Biblije koji govore o iskrenom i dugačkom traženju, nakon čega riječi ”to sam već pokušao” bespomoćno padnu na tlo.
Mogli bismo razmotriti starozavjetne riječi: „Ondje ćeš tražiti Jahvu, Boga svoga. I naći ćeš ga ako ga budeš tražio svim srcem svojim i svom dušom svojom,“ (Ponovljeni zakon 4, 29) rješenje proroka: „A ja, prema Jahvi ja sam zagledan, čekam na Boga koji spašava, Bog moj mene će uslišati“ (Mihej 7, 7) ili primjer vapaja psalmista: „Jahve, Bože moj, vapim danju, a noću naričem pred tobom.“ (Psalam 88, 1) Evanđelja vjerojatno nude najsnažniji poziv na ustajanje, podizanje glava i traženje Boga svježom spremnošću.
Isus svojim učenicima govori sljedeće: „Molite i dat će vam se. Tražite i naći ćete. Kucajte i bit će vam otvoreno.“ Manje riječi sadrži više obećanja za one koji traže izbavljenje koje još nije dano. Manji broj riječi nosi veći izazov. Jer kada Isus ima takvu vrstu traženja, traženja i kucanja na umu, On nudi prispodobu o drskom prijatelju, tom bučnom ponoćnom kucaču, koji nije htio otići bez svojih kruhova. (Luka 11, 5-9) Od raznih optužbi koje bi mogle biti podignute protiv mog vlastitog molitvenog života, bojim se da je drskost rijetko kada jedna od njih.
U međuvremenu, evanđelja nam prikazuju životopisne portrete istoga: žene koje se probijaju kroz mnoštvo kako bi dotaknule rub Njegove haljine (Marko 5,27-28), očevi koji su napola prebijeni nevjerom, koji ipak nose svoje sinove Kristu (Marko 9, 24), majke koje ustraju u svojim molbama, koje se ne boje odbijanja, sve dok ne prime ono za što su molile (Marko 7,24-30). Takve očajne duše pitale su, tražile i kucale i tražile, tražile i kucale opet sve dok nisu dobile dar, dok nisu pronašle blago i dok im kvaka nije bila okrenuta. U usporedbi s ovakvima, koliko se moje vlastite potrage dogodilo iz pola srca, iz podijeljene duše, s jednom nogom koja korača prema Bogu, dok se druga lijeno vuče za njom?
VIDI OVO: Vaša tama nije tamna Bogu
Približi se Bogu
Da budemo sigurni, Isus ponekad iznenadi svoj narod koji se bori i sasvim neovisno o našem marljivom traženju, daje izbavljenje koje nam je potrebno. Naši kršćanski životi započeli su kada nas je, poput Lazara, podigao iz groba; a ponekad, naši kršćanski životi napreduju kada nas blagoslovi kada ne tražimo ili kada tražimo tek neznatno. Nemamo nikakvo jamstvo da će nam Isus ispuniti ono za što se molimo. Duhovni svijet, kao i tjelesni, ima svoje uzroke i posljedice, svoja sredstva i ciljeve, svoje načelo da “što tko posije, to će i žeti” (Galaćanima 6,7). Ni stvorenje ni Sveto pismo ne pokazuju nam kategoriju posvećenog lijenčine, čiji duhovni usjev raste bez marljivog oranja i sadnje, okopavanja i zalijevanja. Naši napori ovisni o Duhu ne mogu zaslužiti Božji blagoslov; samo Krist to može, ali vrlo često oni su božanski određena sredstva kako možemo iskusiti Njegov blagoslov.
Znajući da Bog koristi našu marljivost kao sredstvo izbavljenja, mogli bismo postaviti pitanja poput ovih, kada tama i dalje bdije nad nama:
- Ubijam li aktivno svaki poznati grijeh, uključujući i one koji izgledaju nepovezani s mojom glavnom borbom, a u usporedbi s drugima izgledaju neznatni (Rimljanima 8, 13)?
- Jesu li moje molitve za oslobođenje imalo sličile toj svetoj drskosti koja ponovno i neumorno kuca (Luka 11,8)?
- Razmišljam li o Božjoj riječi danju i noću (Psalam 1, 2), a posebno, jesam li intimno upoznat s odlomcima koji govore o mojoj borbi?
- Slušam li nedjeljom propovijedi i uzimam li večeru Gospodnju s iščekivanjem, gledajući u svog Gospodina “kao što oči slugu gledaju u ruku gospodara njihova” (Psalam 123,2)?
- Jesam li nastavio težiti za kršćanskom zajednicom, okružujući se ljudima ispunjenim Duhom umjesto sklanjanja u sjene (Hebrejima 10,24-25)?
- Jesam li tražio konkretan savjet od mudrih i povjerljivih vjernika?
Pitanja poput ovih čine me svjesnim Božjeg milosrđa, koje je tako često na moje polovično traženje odgovorilo iskrenom dobrotom. On je blagoslovljen Bog koji blagoslivlja, uvijek je “spreman oprostiti” i dati više nego što tražimo (Nehemija 9,17; Efežanima 3,20). Ipak, dok razmišljam o svojim upornim borbama, ova me pitanja također podsjećaju na to koliko još teritorija ostaje za istražiti u obećanju iz Jakovljeve 4, 8: “Približite se Bogu, i on će se približiti vama”.
Tražite iz dubina
Trebamo se čuvati, u ovom trenutku, umanjivanja naših najdubljih borbi na obična nastojanja. Niti bih želio ukazivati na to da svi koji su bezuspješno tražili neko izbavljenje jednostavno nisu tražili ”dovoljno ozbiljno”. Ponekad je obala nedostupna ne zato što nismo dovoljno plivali, nego iz razloga što što je more previše prostrano. Isus obećava da će oni koji traže naći; ne obećava da će odmah pronaći. Dakle, u stvarnosti, naše traženje može trajati daleko duže, a naš napredak može napredovati znatno sporije nego što smo se nadali. Kada govorimo u duhovnom smislu, možemo se pomalo osjećati kao žena koja je krvarila dvanaest godina, koja je zaglavila na mjestu neželjene tame usprkos svojim najboljim naporima. Zašto je Bog dopustio da njezina bolest traje dvanaest godina, a ne deset ili dvije? Ne znamo. No, znamo da na poljima Božjeg kraljevstva niti jedno sjeme marljivosti, koje je zakopano i zalijevano strpljivom ustrajnošću, ne ostaje zauvijek besplodno (Galaćanima 6,9). Bog nikada nije rekao svom narodu: “Uzalud me tražite” (Izaija 45,19). Niti nam pokazuje sretnu obalu samo kako bi nas mučio dok smo u divljim vodama. On to pokazuje jer doista može biti naše; možda ne odmah ili odjednom, ali to može biti naše.
Zato, usprkos dugom traženju, nemojte klonuti duhom. Naš Bog nas vidi. Njegovi se putovi mogu uzdići visoko iznad našeg razumijevanja, ali nikada nisu nerazboriti niti bez mudrosti (Izaija 55,8-9). Ako ga nastavimo tražiti, ako se svaki put kad padnemo opet dignemo i počnemo djelovati, nikada se nećemo posramiti. (Izaija 49, 23)
Naša ruka na Njegovoj halji
Marljivo traženje isto tako skriva svoje opasnosti. Glavne opasnosti mogu biti ove: dok se molimo, i čitamo i dok se okupljamo s Božjim narodom, dok slušamo savjete, možemo se više oslanjati na sve ovo zajedno, nego na Onoga koji je sve ovo stvorio. Svoje nade u izbavljenje možemo stoga polagati, ne na Krista, nego na sva svoja sredstva koja koristimo dok Ga tražimo, poput putnika koji je previše usredotočen na cestu da od nje ne vidi svoj dom.
No i ovdje isto tako, um uronjen u evanđelja može biti naš najbolji vodič. Jer u svim našim traženjima, duhovno činimo ono što su mnogi likovi iz Evanđelja činili u tjelesnom smislu: približavamo se Isusu koliko god možemo, sigurni u to da je On naša jedina nada. Naše se molitve mogu uzdizati poput vapaja Bartimeja, ali one nisu glas koji nas potiče da vidimo. Naše čitanje Biblije može nas potaknuti da kleknemo, poput gubavca koji je kleknuo ispred Krista, ali nije dodir ono što nas liječi. Naše nedjeljno bogoslužje može ispružiti ruku poput bolesne i izmučene žene, ali to nije snaga koja teče. Svi naši najbolji napori samo su ruka na rubu Kristove haljine, dok svaki blagoslov pripada Njemu. Ali, kakav blagoslov čeka one koji vape i nastavljaju vapiti, kleče i nastavljaju klečati, posežu i nastavljaju posezati. U svim našim najtežim borbama nismo vezani za uske ograde vlastitih osobnosti, vlastite sposobnosti, vlastite prošlosti: vezani smo uz samog Krista. U Njemu se duga i očajna tama konačno može početi dizati, a vjernik koji je pretrpio brodolom može se konačno približiti obali, nošen valovima svoje vlastite snage.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
