Kaže li Biblija da se trebamo moliti mrtvima? Je li to nešto ispravno ili grešno?
Molitva je…
Molitva je u suštini razgovor s Bogom, ali u smislu dubokog poštovanja. To je kao razgovor jedan na jedan kada svoje molitvene zahtjeve stavljamo pred Boga i pouzdajemo se da će učiniti ono što je Njegova volja. Kad molimo u vjeri, ne garantiramo nužno da će se nešto dogoditi, ali imamo vjeru u Boga koji sve, i dobro i loše, čini za naše krajnje dobro (Rim 8,28). Kada mi je prije nekoliko godina jedna osoba rekla: „Bog mi je rekao za tebe da trebaš prorokovati“, pomislio sam: „Hej, treba li Bog posrednika da mi pokuša nešto reći?“ Ako želim razgovarati s prijateljem, neću nazvati njegovog prijatelja. Radi se o tome da nam Bog govori u svojoj pisanoj Riječi, Bibliji. On može koristiti druge kao sredstvo da nam govori, ali moramo biti oprezni i pronicljivi kada nešto dolazi od drugih i sve uspoređivati s Biblijom. Molitva je ključna, jer je ona naša jedina komunikacija s našim Stvoriteljem Bogom kojemu je „sve moguće“ u Njegovim moćnim, suverenim rukama. Možete mu vjerovati u vezi nepoznate budućnosti, jer je bio tamo i natrag. Pročitajte kraj (ili početak?) izvještaja (Otk 22).
Zajednička molitva
Kada kažem „zajednička molitva“, mislim na kolektivne molitve svetih. To može biti u crkvi, na biblijskom proučavanju, u nedjeljnoj školi, kod kuće ili čak u određeno vrijeme. Kada je crkva iz prvog stoljeća čula da su apostoli zatočeni i bičevani, nisu molili da to prestane, već su molili ovo: „I sada, Gospodine, pogledaj na prijetnje njihove i daj slugama svojim da sa svom smjelošću govore riječ tvoju time što ćeš pružiti ruku svoju na iscjeljenje i što će se znaci i čudesa događati po imenu svetoga sluge tvojega Isusa“ (Djela 4,29-30). Primijetite da nisu molili za bolje okolnosti ili tražili da ih se pusti i da ih prestanu tući. Željeli su da im Bog da „svu smjelost“ kako bi proslavili ime „svetoga sluge Isusa“. Na frustraciju progonitelja, njihovo progonstvo je širilo Evanđelje umjesto da ga zaustavi. Kada su im religiozni vođe rekli da šute o Isusu, apostol Petar je inzistirao: „Sudite je li pred Bogom pravo radije slušati vas nego Boga. Ta mi ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo“ (Djela 4,19-20).
Jesu li žalili zbog takvog postupanja prema njima? Ne! Oni su „svi slavili Boga zbog onoga što se dogodilo“ (Djela 4,21b). Ne možemo podcijeniti učinkovitu molitvu mnogih svetih. „I pošto se pomoliše, mjesto se na kojem bijahu sabrani potrese i svi se napuniše Duha Svetoga te sa smjelošću govorahu riječ Božju“ (Djela 4,31).
Molitva Ocu
Takozvanu Gospodnju molitvu, koja je zapravo predložak ili određeni način na koji molimo, možemo koristiti kao odlični naputak. Učenici nikad nisu došli Isusu da ga pitaju: „Gospodine, nauči nas kako propovijedati“ ili „Hodati po vodi“. Jedini zabilježeni primjer kada su pitali Isusa da ih nešto nauči bilo je ovo: „Gospodine, nauči nas moliti, kao što je i Ivan naučio svoje učenike“ (Luka 11,1). Znali su i vidjeli Njegov molitveni život i Njegov prisan odnos s Ocem, i to su željeli i oni. Vidjeli su sličan molitveni život u Ivanovim učenicima i Isusu. Isus im tada daje polaznu točku kada kaže: „Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje; dođi kraljevstvo tvoje“ (Luka 11,2). Isus nam ne daje nikakvu drugu opciju kome da se molimo osim Ocu, po Isusovom imenu (Ivan 14,13-14; Mt 18,19), jer je On naš Veliki svećenik i posrednik (Heb 9,15; Heb 12,24).
Trebamo li moliti za mrtve?
Biblija nigdje ne spominje molitvu za mrtve, ali zato često daje ozbiljna upozorenja u vezi pokušaja uspostavljanja komunikacije s mrtvima, pri čemu postoji razlika između molitve za mrtve i molitve mrtvima. Ali jedini stihovi koji spominju mrtve su upozorenja da ne komuniciramo s njima, kao u Ponovljenom zakonu 18,10-11: „Neka se u tebe ne nađe nijedan koji bi svojega sina ili svoju kćer proveo kroz oganj, tko bi se bavio vračanjem ili čaranjem ili gatanjem ili čarobnjaštvom ili bacanjem uroka ili doznavanjem od duhova ili pogađanjem ili dozivanjem mrtvih.“ Molba bogataša u paklu pokazuje da su molitve članova njegove obitelji beskorisne, budući da Abraham kaže da se ne može vratiti nazad i upozoriti ih – zbog nepremostivog jaza između „krila Abrahamovog“ i pakla. Biblija uči da odmah nakon smrti dolazi sud (Heb 9,27), te da osoba mora doći do pokajanja i vjere u Krista prije nego što se On vrati ili prije nego što osoba umre. Nakon toga, poput bogataša, ne možete se vratiti nazad. Niti molitve svih svetih na zemlji mogu spasiti njegovu dušu. Ta mogućnost više ne postoji!
Zaključak
Primijetio sam mnogo puta da u novozavjetnoj crkvi nikada nisu molili za apostole da ih se oslobodi iz zatvora, nikada nisu molili da premlaćivanje prestane i nikada nisu molili da ih se sačuva od progonstva. Jednostavno su molili da imaju više hrabrosti, ali nijednom nisu molili za nekoga tko je bio mrtav, bilo u Starom ili Novom zavjetu. Stoga, molitva za mrtve nema koristi za mrtve (Heb 9,27). Zašto ne moliti za žive da se spase?
Autor: Jack Wellman; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Whatchristianswanttoknow.com
