Prije nekoliko dana su me zvali iz pošte da dođem jer mi je netko poslao novac. Mislio sam da je neka greška, jer nemam nikoga rko bi mi slao novac, a i u teškom sam financijskom stanju, pa sam iskreno pomislio da se netko šali sa mnom.
Kada sam otišao, rekli su mi da imam pismo i 3.000 dolara, a i dalje nisam mogao vjerovati
Uzeo sam pismo te ga počeo čitati. Prijatelj iz osnovne koji sada živi u Americi, tada je bio u oskudici kao što sam ja sada. Ja sam mu uvijek davao koliko sam mogao, dijelio s njim sendviče na pola, pili smo sokove iz iste boce, bio mi je kao brat. Prije 10 godina je odselio Ameriku, kako se kaže trbuhom za kruhom, pa izgleda da je uspio.
Na kraju pisma je napisao:
“Brate, kada god ti bude trebalo, samo mi javi, znam kako ti je sada i znam kakav si čovjek kada imaš. Hvala Bogu, ja sada imam dovoljno i smatraj to kao da i ti imaš. Tvoj brat…”
Ni sada ne mogu vjerovati da me se nakon toliko godina sjetio i da pamti sve što sam mu dobro činio. Izgleda da i u ova teška, zla vremena isplati se biti čovjek. Tko bi rekao…
