Bila jednom jedna vrlo siromašna žena koja je imala samo jedno predivno dijete koje je jako voljela i koje joj je bila jedina utjeha u njihovoj neimaštini.
Međutim, strašno je zavidjela bogatima i često je govorila sebi da bi najviše voljela imati zlato, novac, bogatstvo i tada bi onda bila najsretnija.
Jedne noći u snu joj se pojavio jedan bogato odjeven čovjek, koji joj je rekao da je došao ispuniti joj želju i da će je odvesti do jedne prostorije pune blaga i zlata iz koje može uzeti što god poželi, ali da kada krene kući ne zaboravi ono što joj je srcu najmilije.
Opijena toliko željenim bogatstvom koji je bio svuda oko nje, žena je bila presretna. Satima je ostala u sobi, halapljivo kupivši blago, zlato, sve što joj se činilo vrijedno i što je mogla da ponese.
Kada više nije mogla ništa ponijeti, tražila je da je puste. Čovjek joj je rekao da još jednom pogleda je li uzela sve, da nije slučajno zaboravila nešto, nešto što joj je najmilije. Pogledavši u ogromnu količinu blaga kojeg je nosila, ushićeno je rekla je da je to sve što je oduvijek željela i da joj je to najmilije u životu.
Žurno je otrčala iz prostorije a velika vrata su se za njom zatvorila. Tek kada je stigla do kućnih vrata shvatila je da je njeno dijete ostalo unutra.
U tom trenutku očajno kriknuvši trgla se iz sna i ugledala pored sebe svoje milo dijete kako mirno spava. Čvrsto ga je zagrlila a suze radosnice su joj ispunile oči.
Tada je shvatila koliko veliko blago posjeduje, samo ga nije bila svjesna.
Kada u životu pomislite “zašto nemam ovo ili ono”, sjetite se ove priče!
