Doktrina o vječnoj sigurnosti temelji se na Božjem obećanju. Donosimo nekoliko ključnih tekstova:
„Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa.“ (Fil 1,6)
„Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve.“ (Iv 10, 27-29)
„Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas, vas koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje, spremno da se objavi u posljednje vrijeme. (1 Pet 2,3-5)
„Jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene. Novi Savez dostaje bez žrtava.“ (Heb 10,14)
„Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas! Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Kao što je pisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje. U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.“ (Rim 8,33-39)
Vidimo iz citiranih tekstova da je temelj naše sigurnosti vjera u Boga. Bog je obećao dovršiti što je započeo. Naša sigurnost ne počiva u volji čovjeka. Razlikovanje između čovjekove volje i Božje moći čini razliku između Kalvinizma i Arminijanizma. Arminijanizam smatra da Bog izabire ljude sukladno njihovoj volji te ustrajnosti u milosti do smrti, a prema svom predznanju o istom.
Rimokatolička Crkva je objavila sljedeće: „Ako netko kaže da onaj tko je jednom opravdan, ne može izgubiti milost i da stoga onaj koji pada i griješi nije bio nikada istinski opravdan, neka je proklet.“ (Koncil u Trentu: 6/23)
Arminijanci protestanti rekli su nešto slično: „Osoba koja je zaista nanovorođena, odbacujući milost i žalosteći Svetog duha griješeći, potpuno će otpasti, i na kraju i od milosti u vječnu propast.“ (Konferencija remonstranata 11/7).
Glavni arminijanski argument je da bi bilo nekorektno kada bi protiv čovjekove volje Bog istog čovjeka prisiljavao na ustrajnost. S druge strane arminijanci vjeruju da na nebu neće biti moguće izgubiti milost. U našem proslavljenom stanju Bog više neće dozvoliti pojavu grijeha. Ipak, sveti na nebu ostaju istovremeno i slobodni. Ukoliko je moguće da ustrajnost i slobodna volja opstoje zajedno na nebu, trebalo bi biti tako i na zemlji. Arminijanci opet žele previše postići sa svojim argumentom o slobodnoj volji. Ako nas Bog može očuvati na nebu bez da pogazi našu slobodnu volju, može to i na zemlji.
Ustrajavamo jer Bog radi s našom slobodnom voljom. I stoga, jer je Bog na djelu u nama mi ustrajavamo. Božja odluka o izabranju je nepromjenjiva, jer se ni On ne mijenja. Onoga koga opravda toga će i proslaviti. Izabrani neće nikad biti izgubljeni.
Zašto nam onda izgleda kako mnogo ljudi otpada od milosti? Mnogo je ljudi koje smo vidjeli da su revno započeli vjeru, a poslije se iste odrekli. Čuli smo za značajne kršćanske ličnosti koje su počinile gnjusne grijehe i kompromitirali svoju vjeru.
Reformiranoj vjeri nije strano da ljudi ispovijedaju vjeru pa je se potom odriču. Mi znamo da se kršćani „spotiču“. Mi znamo da su kršćani sposobni uraditi velike strašne grijehe.
Vjerujemo da pravi kršćani mogu pasti, najozbiljnije. No, ne vjerujemo da mogu otpasti potpuno i konačno. Znamo za slučaj kralja Davida koji nije samo počinio preljub, već i sudjelovao u zavjeri ubojstva s predumišljajem, Urije, Batšebinog muža. David je zlorabio svoju moć i položaj da bi ubojstvo bilo prikazano kao smrt na bojišnici. U suštini je David bio kriv za ubojstvo s predumišljajem i zavjeru za ubojstvo i zataškavanje istog.
David je bio toliko pao i tvrdog srca, da mu je jedino mogla pomoći i prizvati ga pameti direktna konfrontacija s Božjim prorokom. Njegovo kasnije kajanje bilo temeljito kao i njegov grijeh. David je radikalno griješio, ali ne potpuno i konačno. David je bio obnovljen.
Sjetimo se dvije najpoznatije osobe Novog zavjeta. Obojicu je Isus pozvao da budu apostoli. Obojica su hodali s Isusom. Obojica su izdali Isusa. Zovu se Petar i Juda.
Juda je po izdaji otišao se objesiti. Petar se po izdaji kajao i postao jedan od stubova crkve. U čemu je razlika? Isus je predvidio da će ga oba izdati. Kada je završio razgovor s Judom rekao mu je: „Što misliš činiti, čini brzo.“
Isus je drukčije govorio s Petrom, rekao mu je:“ “Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.” (Lk 22,31-32)
Zapazite da Isus nije rekao „ako“ već „kada“. Isus je bio siguran da će se Petar vratiti. Njegov pad bio je ozbiljan, ali ne i potpun i konačan. Očito je kako Isusovo uvjerenje u Petrov povratak nije bilo utemeljeno na povjerenju u Petrovu snagu. Znao je da će Sotona izrešetati Petra. To je slično kao da je rekao kako je Petar „mačji kašalj“ za Sotonu. Isus se pouzdao u snagu Njegovog posredovanja. Radi Isusovog obećanja da će biti naš veliki svećenik, pravedni posrednik kod Oca, mi vjerujemo da ćemo uspjeti. Naše pouzdanje je u tome da će se naš Spasitelj i Svećenik, moliti za nas.
Biblija donosi zapis Isusove molitve za nas u Ivanu 17.
Često volim čitati tu molitvu Velikog svećenika. Proučimo dio nje.
Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi. Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. (r. 11- 12)
Dalje čitamo: Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.(r.24)
Naša ustrajnost djelo je Trojstva. Bog Otac nas čuva i održava. Bog Sin posreduje za nas. Bog Sveti duh prebiva s nama i poučava nas. Dat nam je pečat i jamstvo Svetog duha za nas (2 Tim 2, 19., Ef 1,14., Rim 8,23.) Navedeni tekstovi opisuju Božanska jamstva. Božji Duh je kao kraljevski prsten pečatnik. Njime se pečati kraljev posjed. Želi se reći da smo mi njegov posjed. No ipak nije riječ istog značenja kao kod plaćanja kapare kupoprodajne cijene u današnjeg značenju. Kupoprodaja može otpasti. U našem slučaju Bog je obvezan platiti i ostalo. Neće odustati. Prvi plodovi Duha jamče da će doći i svi ostali.
Analogijom se može Božje djelo očuvanja, pokazati slikom u kojoj otac i sin hodaju, a otac sina drži za ruku. Prema Arminijanskom pogledu sigurnost djeteta leži u snazi njegovog stiska očeve ruke. Ukoliko dijete pusti ruku, izgubljeno je. U kalvinističkom pogledu sigurnost leži u snazi očevog stiska. Ukoliko djetetov stisak popusti, držati će ga očev. Ruka Gospodnja neće oslabjeti.
Ipak, zašto nam se čini da neki ljudi ipak otpadaju potpuno i trajno. Ovdje moramo uočiti dvije riječi apostola Ivana: “Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas. Jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama; ali neka se očituje da nisu od nas.“ (Iv 2,19)
Mi ponavljamo aforizam: Ako ga imamo nećemo ga nikad izgubiti, ako izgubimo nismo ni imali. Prepoznajemo da je Kristova crkva mješovito tijelo. Žito živi zajedno s kukoljem i ovce s jarcima. Parabola o žetvi, jasno ukazuje na mogućnosti lažnog obraćenja. Netko može imati na izgled vjeru, ali bez temelja.
Znamo za ljude koji su bili obraćenici više puta. Često na takozvanim crkvenim probuđenjima, netko je potaknut otići do oltara i ispovjediti da je spašen. Jedan je svećenik tako pričao o jednom svom vjerniku da je bilo spašen 17 puta. Tako je tijekom evangelizacije, na poziv za dolazak prema oltaru, opet se osjetio pozvanim baš taj čovjek. Jedna je žena viknula: „Bože ne moj ga ispuniti, on curi!“
Svi mi pomalo curimo i nema nekoga potpunog među nama. Oni koji postanu „neobraćenima“ nisu nikad bili niti obraćeni. Juda je bio sin propasti od početka. Njegovo obraćenje bilo je ozbiljno i gorljivo. Isus se nije molio za njegovo obnovljenje. Juda nije izgubio Sveti duh, jer ga nije ni imao.
Naravno, nema ništa loše u ponavljanju poziva za Krista i odgovora na Kristov poziv. Može se dogoditi da pristupamo oltaru više puta i da na kraju nismo sigurni koji je pravi. No, uloga je opetovanih poziva ka oltaru da produbimo i obnovimo naše predanje.
Autor: R. C. Sproul, prema poglavlju iz knjige ‘Izabranici Božji” (KC Dobroga pastira Osijek)
