Njegovo tijelo ne funkcionira.
Koliko ga već dugo znaju kao „paraliziranog“? Koliko dugo ga njegove noge ne slušaju? Koliko će dugo biti zatvorenik u vlastitom krevetu?
No, na ulici je bila riječ da Mesija dolazi. Kad je paralitičar to čuo, nije mogao protiv poticaja na ono čega se već neko vrijeme bojao: nada.
Priča za pričom svjedočila je da ga Isus može izliječiti. Može podići invalida iz njegovog kreveta, može podići pale udove – ili ne? Te noge? Paralitičar je zamolio svoje prijatelje da ga oprezno odnesu ka jedinoj nadi.
Kuća je bila puna. Nisu mogli proći kroz vrata – ali vraćanje kući nije bila opcija. Njegovi prijatelji su se popeli na krov, prošli kroz strop i spustili ga. Iako su se mnogi gurali do čudotvorca, Isus, oduševljen njihovom vjerom, pozvao je oduzetog: „Ohrabri se, sine…“
Kako je Mesija počeo govoriti, kiša je počela padati u pustinji; sunce je podiglo horizont; nada, njegova odvojena prijateljica, ponovno se približila. Tolike su ga godine, nepoznate čak i njegovim najbližim prijateljima, iscrpile. Njegov je duh ležao gotovo jednako mlitavo kao i noge. Ali Isus mu zapovjedi da se ohrabri. On je znao. U prepunoj sobi, sam Mesija ga je nazvao „svojim sinom“. Sigurno dolazi do iscjeljenja.
„Ohrabri se, sine, grijesi su ti tvoji oprošteni“ (Matej 9,2). Tada je došla pauza koja se osjećala kao vječnost čovjeku beskorisnih nogu.
Zamislite da stojite tamo. Upravo ste napravili put kroz krov da bi vaš paralizirani prijatelj došao do Isusa. Dok farizeji priječe njegov autoritet da oprosti grijehe, pitate se: „Ne vidi li ga da leži na krevetu? Ne zna li zašto smo prešli toliki put? Zar ga ne može izliječiti? Ne bi li se naš prijatelj „ohrabrio“ i osjećao više njegovim „sinom“ da je Isus ozdravio njegovo slomljeno tijelo, kao što mu je oprostio grijehe? Što vam znači oprost kad vam noge ne funkcioniraju?“
Koliko smo često, u vlastitoj boli, u iskušenju da se pitamo isto?
Zašto ptice u kavezu pjevaju?
S kroničnom boli u našim tijelima, invaliditetom i bolovima u našim domovima, smrću i nasiljem u našem svijetu, sputanim nadama i klonulim duhovima, pitamo se zašto nas naš Mesija ne izliječi.
Ponekad očaj pritišće naše grlo tako snažno da možemo samo podići naš glas dovoljno glasno da zavapimo: „Zašto, Gospodine?“ Zašto artritis, zašto rak, zašto autizam, zašto razvod, zašto ovaj gubitak i ta žalost, zašto? Neki od nas se ponekad pitaju, poput Joba, zašto smo uopće rođeni. Žudimo za smrću – ali ona ne dolazi (Job 3,21).
No, što ako su za one izmučene nasilnim vjetrovima ovoga života, Isusove riječi paralitičaru tople zdjelice juhe za naše umorne duše? „Ohrabrite se, moji sinove i kćeri, oprošteni su vam grijesi.“
Najveća potreba oduzetog nije bilo oživljavanje njegovih udova, već obnavljanje njegove duše. I ta obnova nije došla kroz iscjeljenje koje je trebalo uslijediti, već kroz spoznaju da mu je grijeh oprošten. Ohrabrite se, radujte se u činjenici da ste, iako nekada crveni kao grimiz, sada bijeli poput snijega (Izaija 1,18). Oduzeti nije primarno trebao ojačane noge, već ojačano srce – srce koje je znalo da ima mir s Bogom, srce koje je čulo kako ga Bog naziva sinom. Srce kakvo nam je potrebno i danas.
Isus mu je dao nešto bolje od podizanja na noge; dao mu je ponovno rođenje duše. Čak i kad bi se vratio kući na krevetu, zarobljen u istom tjelesnom zatvoru, Isusove riječi da su mu mnogi grijesi oprošteni, dovoljan je razlog da ptica zatvorena u kavezu pjeva još tisuću života.
Još malo morskih valovlja
Ako ste dijete Božje, ako Duh svjedoči s vašim duhom da ste njegovi (Rimljanima 8,16), ako šapće vašoj duši da su te riječi vaše, kako se onda nećete radovati? Iako je vaš život težak, iako je san vaš najveći pratilac, iako su očekivanja i snovi na vašoj strani kao potrošeni udovi, oprošteni su vam grijesi. Imate veći razlog za povrat nade od toga da se vaše okolnosti promijene, a patnja nestane: vaše je ime zapisano na nebesima (Luka 10,20).
Isus je nastavio i izliječio mu noge. Time se dokazao kao Bog i pokazao da ozdravljenje u ovom životu nije beznačajno, kao ni desetljeća boli i invalidnosti. No, ozdravljenje u ovom životu ne znači kraj. Naš Mesija ne mijenja tijela sve svoje djece u ovom dobu – iako će zasigurno u sljedećem. Ono što ipak čini govori svima svojim ovcama: „Ohrabrite se, ljubljeni moji. Zbog mog djela na križu za vas, oprošteni su vam grijesi, zločini zaboravljeni, a vaša buduća slava jednog će dana svu tu patnju učiniti samo davnim snom.“
Neka Božje oproštenje – ono koje nikakav novac ne može kupiti, nikakva dobra djela ne mogu zaraditi i nikakva patnja ne može ukrasti – udahne nebeski zrak u vaša pluća. Sotoni su oduzete njegove optužbe protiv vas. Usvojeni ste u Kristovu obitelj. Savršeni u Božjim očima u zajedništvu s njegovim Sinom. Neka vas ova vijest podigne na krilima poput orlova – iako su vaše zdravlje, sreća i noge pričvršćene za pod. Krist nam je dao više od novih nogu; dao nam je novo srce, novu nadu i novu budućnost – dajući nam sebe, krvareći na križu za nas. Neće nam ništa uskratiti za naše krajnje dobro.
Zapamtite, prema riječima J. C. Ryle: „Još nekoliko godina promatranja i molitve, još nekoliko morskih valovlja ovoga svijeta, još nekoliko smrti i promjena, još nekoliko zima i ljeta i sve će biti gotovo. Borimo našu posljednju bitku i više se nećemo morati boriti.“
A onda ćemo biti s njim bez paraliziranosti, umova ili tijela.
Sada, dok ležimo na podu, šapuće nam: „Ohrabri se, moje dijete, tvoji su grijesi oprošteni.“ Ali uskoro ćemo čuti: „Ustani, moje dijete, i uđi u radost svoga Gospodara.“
Autor: Greg Morse; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org
