Pavlov poticaj da ništa ne dugujemo osim voljeti jedni druge, u Rimljanima 13,8, snažan je podsjetnik da je Bogu mrsko nepravodobno plaćanje bilo koje vrste duga (vidi još Psalam 37,21).
Kada razmišljamo o dugu, obično mislimo na novčanu obvezu. Ipak, u kontekstu cijeloga ovog odlomka (Rimljanima 13,1-10) čini se da je Pavao imao na umu širi smisao duga (Rimljanima 13,7). On ne govori samo o porezima, nametima i pristojbama koje nam nameće naša vlada, nego i na poštovanje, čast i hvalu koju dugujemo onima koji su na vlasti. Svi smo mi dužni Božjoj milosti. Kao što je On nama iskazao ljubav, jednako i mi sami trebamo iskazivati ljubav onima s kojima živimo i radimo, pa čak i onima koji nam nameću poreze i vladaju nad nama.
Neki ljudi dovode u pitanje naplaćivanje bilo kakve kamate na zajmove, ali u nekoliko navrata u Bibliji vidimo da se na posuđeni novac mogla očekivati poštena kamata (Izreke 28,8; Matej 25,27). U drevnom Izraelu Zakon je zabranjivao naplaćivanje kamata jednoj kategoriji zajma – zajam siromašnima (Levitski zakonik 25,35-38). Taj zakon imao je mnoge društvene, financijske i duhovne implikacije, od čega je vrijedno spomenuti dvije. Kao prvo, zakon je zapravo pomagao siromašnima time što nije pogoršavao njihovu situaciju. Bilo je dovoljno teško zapasti u siromaštvo, a traženje pomoći znalo je biti posve ponižavajuće iskustvo. No, kada bi uz otplaćivanje zajma siromašna osoba morala plaćati velike kamate, ta obveza više bi štetila nego što bi pomogla.
Kao drugo, zakon je učio važnu duhovnu lekciju. Kada bi se zajmodavac odrekao kamata na zajam siromašnoj osobi, to bi bio čin milosrđa. Time bi izgubio korist od toga novca dok je bio posuđen. Ipak, bio bi to stvaran način izražavanja zahvalnosti Bogu na njegovom milosrđu što svome narodu ne naplaćuje »kamatu« na milost koju im je iskazao. Kao što je Bog u svome milosrđu izveo Izraelce iz Egipta dok su još bili bezvrjedni robovi i dao im zemlju u baštinu (Levitski zakonik 25,38), tako je očekivao da će oni činiti slična dobra djela svojim siromašnim sugrađanima.
Kršćani se nalaze u sličnoj situaciji. Isusov život, smrt i uskrsnuće platili su naš dug prema Bogu. Sada, kada imamo priliku, možemo pomoći drugima u njihovoj potrebi, posebno drugim vjernicima, zajmovima koji ne povećavaju njihove nevolje. Isus je čak iznio poredbu koja se doticala toga, o dva dužnika i njihovom stavu prema oproštenju (Matej 18,23-35). Ujedno je poučio svoje sljedbenike: »Badava ste primili, badava i dajte« (Matej 10,8).
Biblija izričito ne zabranjuje niti dozvoljava posuđivanje novca. Biblijska mudrost uči nas da se obično nije dobro zaduživati. Dugovi nas, u suštini, čine robovima onome kome dugujemo. U isto vrijeme, u nekim situacijama zaduživanje je »nužno zlo«. Dokle god se novcem raspolaže na mudar način, a otplata duga se može podnijeti – kršćanin smije uzeti na sebe financijsko breme ako je to nužno.
