Moj je sin jučer došao s ugrizom na ruci, a ja sam učinila slijedeće: NIŠTA.
Njegova je ruka bila povijena. On se je smijao – potpisala sam izjavu o nesreći u kojoj je pisalo da čak nije ni plakao u to vrijeme – a ja imam dovoljno povjerenja u njegove učitelje da vjerujem da su pravilno postupili s drugim upletenim djetetom.
Trebam li se uzrujati iako on nije uzrujan? Ne. Trebam li kriviti druge roditelje ili njihovo dijete? Naravno da ne. Istina je, djeca su predivno nepredvidiva malena bića. Tada malo skrenu s puta prema cilju, kada odluče odbaciti naše planove za dobro ponašanje i ugristi nekoga, naučila sam da je najbolje reagirati racionalno, a ne emocionalno. To znači: kako se mogu poistovjetiti s osobom koja je primila napad, umjesto da emocionalno reagiram?
To je bilo lako u ovoj situaciji jer sva djeca još uče, moje nije iznimka, a to zaslužuje određenu količinu empatije. Ne želim da moj sin bude povrijeđen, ali ujedno razumijem da odgajamo djecu koja imaju svoju volju i svoj put te će nas ponekad taj put razočarati ili će trebati ispravak.
VIDI OVO: Majka je odbila abortus, a sin joj je za to zahvalio 28 godine kasnije
Iako sva djeca nisu sklona tući, grizenju, ili guranju, ne mogu imenovati niti jedno čije ponašanje makar jednom nije trebalo ispraviti, bila riječ o tome da ne bacaju hranu ili da pospreme svoje igračke.
Svi smo mi u poslu poboljšavanja svoje djece, tako da u ovoj situaciji ne treba okrivljavati. Dokle god roditelji i učitelji ispravljaju loše ponašanje, te daju djeci alternative lošem ponašanju, moj sin je samo posljedica rasta i razvoja drugog djeteta, a ja sam sasvim u redu s time.
Moj sin možda je primio taj ugriz, ali je prije i on znao gurnuti kojeg kolegu. Sjećam se kako se sam tada loše osjećala zbog toga – nisam mogla kontrolirati ponašanje mog djeteta – i dala bi sve da me je makar jedna majka pogledala i rekla mi: „U redu je. I ja sam bila tu“.
VIDI OVO: Majka je u prometnoj nesreći ostala bez sinova, nekoliko mjeseci kasnije nešto ju je vratilo u život
Roditeljima djeteta koje je ugrizlo moje dijete: u redu je, vaše dijete uči. On se trudi, a i vi isto. Ovo nije zlostavljanje, čak nije ni namjerno. Riječ je o trogodišnjaku koji ne može izreći svoje frustracije pa koristi zube. Naučit će. A u međuvremenu, mom ste sinu dali priliku da pokaže svoj napredak. Prije šest mjeseci bi mu vratio. Sada je to samo prihvatio i nastavio se igrati.
On je u redu – i vaša će beba biti. Igramo za isti im.
S ljubavlju,
Majka koja je sve to prošla.