Velika je sila majke koje moli. Jedan od najljepših biblijskih primjera majke koja moli je Ana. Što bi majke danas mogle naučiti iz Anine molitve?
Ako gledamo početke najvećih Božjih muškaraca, često ćemo vidjeti kako je negdje iza bila majka, koja je molila za njih. Ako gledamo Augustina, vidjet ćemo Moniku. Ako gledamo iza Spurgeona, vidjet ćemo Elizu. Ako gledamo iza Hudsona Taylora, vidjet ćemo Ameliju. Svaka od tih majki molila je najiskreniju molitvu.
Oni koji poznaju Bibliju ne bi trebali biti iznenađeni. Poput zvijezde, koju su mudraci ugledali, priče o Božjim otkupiteljskim djelima često nas vode u domove, gdje žene, skrivene od najvećih na svijetu, njeguju petu, koja će jednoga dana zgaziti zmiju. Molitvama majki nastaju probuđenja, ljudi bivaju zadobiveni, idoli srušeni, a đavli poništeni, mrtve kosti uskrsnule, a otpadnici spašeni.
Ponovno i ponovno, prije nego što je Bog svoje ruke položio na čovjeka, položio ih je na njegovu majku.
Majka Kraljevstva
„Svitanje velikog novog Božjeg pokreta neprestano se događa ispred žena“, piše Alastair Roberts. Riječ neprestano je ispravna. Ponovno i ponovno, otkupljujuća povijest okreće se oko majke, koja iako ima nedostatke, ima vjeru i rađa sina: Sara i Izak, Rebeka i Jakov, Rahela i Josip, Ruta i Obed, Elizabeta i Ivan te naravno Marija i Isus.
Između svih tih priča, jedna posebno opisuje silu majke koja moli. Knjige 1. i 2. Samuelova govore priču o tome kako je Bog pretvorio Izrael u kraljevstvo; kako je tražio ”čovjeka po svome srcu” (1. Samuelova 13, 14) kako bi sjedio na prijestolju i započeo s kraljevskom lozom, koja će jednoga dana dovesti do Isusa. (2. Samuelova 7, 13-14) No gdje počinje ova priča o kralju i kraljevstvu? S jednom neplodnom ženom, koja je molila za sina.
„Imao je dvije žene: ime jednoj bijaše Ana, a drugoj bijaše ime Penina. Penina je imala djece, a Ana ih nije imala.“ (1. Samuelova 1, 2)
Neplodna žena i plodonosni protivnik; već smo to vidjeli (Postanak 16, 1-6; 30, 1-8). Postavljena je pozornica za Boga, kako bi se proslavio kroz čudesno rođenje.
Anina molitva
Poput Hagare prije nje, Penina si nije mogla pomoći, a da ne usmjeri prst u Aninu neplodnu utrobu. „Anina protivnica žestoko je provocirala Anu kako bi je iritirala, zato što je Gospodin zatvorio njezinu utrobu. Tako je prolazila godina za godinu.“ (1. Samuelova 1, 6-7) No za razliku od Sare prije nje, Ana se okrenula Bogu, umjesto da se okrene protiv Penine. Pročitajte jednostavnu molitvu žene u patnji, koja je čeznula za plodnom utrobom:
„Gospodine nad vojskama, ako pogledaš na muku sluškinje svoje i opomeneš me se i ne zaboraviš sluškinje svoje, nego daruješ sluškinji svojoj sina, onda ću ga ja, dok je god živ, posvetiti Gospodinu, i britva neće doći na glavu njegovu.“ (1. Samuelova 1, 11)
Znamo o ostatku priče. Gospodin je čuo Anu i dao joj je sina. Njezin sin, Samuel, doprinio je utemeljenju izraelskog kraljevstva, (1. Samuelova 16, 10-13) inaugurirao bi proročku lozu nacije (Djela 3, 24; 13, 20) i dobio bi mjesto pored Mojsija kao posrednik za Božji narod. (Jeremija 15, 1) Kroz molitvu, Anina nekoć neplodna utroba, dala je sina, koji će spasiti Izrael.
Što bi majke danas mogle naučiti iz Anine molitve?
1. Patnja može biti dobar učitelj.
Godine neplodnosti, zajedno s Peninim izrugivanjem, konačno su slomile branu Anine tuge. Bol odgođene nade preplavila je njezino srce, a poplava se nije mogla sakriti. „Ana je plakala i nije mogla jesti… bila je duboko potresena.“ (1. Samuelova 1, 7; 10)
No, kako to često biva, Anine suze postale su trag, koji ju je vodio na koljena. „Ali Ana ustade, pošto su jeli i pili u sobi, i stupi pred Jahvu – a svećenik Eli sjeđaše na stolici na pragu svetišta Jahvina. I ojađena u duši pomoli se Ana Jahvi, plačući gorko.“ (1. Samuelova 1, 9-10) Ne znamo kakav je bio Anin molitveni život prije ovog trenutka. No ovdje vidimo da je patnja postala njezin najbolji učitelj.
U svijetu koji je slomljen poput našega, patnje pritišću majke sa svih strana. Neke, poput Ane, osjećaju određenu vrstu patnje zbog željenog majčinstva. Druge osjećaju bol trudnoće i samog rođenja djeteta. Treće osjećaju bol zbog djeteta koje još nije rođeno. Ono što je Augustin rekao nekoć o svojoj majci i danas je istina za mnoge:
„Plakala je i tugovala, a taj vapaj boli otkrio je ono što je u njoj ostalo od Eve, dok je u patnji tražila sina, koga je u patnji dovela na ovaj svijet.“ (Priznanja)
Patnja, kao što znamo, može majke namamiti prema ogorčenosti, kao što se dogodilo Sari i Raheli određeno vrijeme. (Postanak 16, 5-6; 30, 1) No ovdje Ana otkriva iznenađujuću istinu: patnja često vodi majku do molitve, za kojom Bog čezne da odgovori na nju.
2. Bog iščekuje otvorenih ruku.
Riječi iz Anine molitve dolaze do površine kroz ponavljanje: Gospodin dvaput i Njegova suprotnost, sluga, tri puta. U njezinoj patnji, ona ne zaboravlja da je Bog njezin Gospodin, daleko iznad nje, niti da je ona sluga, koja je vezana Njegovom voljom. Poznate Marijine riječi stoljećima kasnije glase: „Gledajte, ja sam službenica Gospodnja.“ (Luka 1, 38) Jeka Anine molitve.
Anine otvorene ruke također se ogledaju kroz njezin nevjerojatan zavjet: „Gospodine nad vojskama, ako pogledaš na muku sluškinje svoje i opomeneš me se i ne zaboraviš sluškinje svoje, nego daruješ sluškinji svojoj sina, onda ću ga ja, dok je god živ, posvetiti Gospodinu, i britva neće doći na glavu njegovu.“ (1. Samuelova 1, 11) Njezino spominjanje o tome da neće odrezati kosu svoga sina odnosi se na nazaritski zavjet, po kojem je cijeli život osobe bio posvećen u cijelosti Bogu. (Brojevi 6, 1-5) Ana drugim riječima govori: „Daj mi sina i zauzvrat ja ću njega predati tebi; dušom i srcem, tijelom i umom, u sve dane njegova života.“ Kao odgovor, Bog joj daje sina, kako bi se vratila Bogu.
Trebamo naravno zastati prije nego što podvučemo ravnu crtu između srca majke i onoga kako Bog otkriva na njezine molitve. Neke majke mole poput Ane: predaju se, no njezine utrobe i dalje ostaju prazne ili njezina djeca i dalje nastavljaju hodati daleko od Boga. Anina nas priča uči da Bog voli poklanjati darove u otvorene ruke primatelja. Bog se raduje kada majka, ispunjena majčinom privrženošću, još snažnije prikazuje njezinu želju za služenju Kristu i Njegovom Kraljevstvu.
U Aninom slučaju, njezino majčinstvo otvorenih ruku omogućilo je Samuelu provođenje vremena u hramu, gdje je, kako nam pripovjedač govori: „štovao Gospodina“. (1. Samuelova 1, 28) Neka Bog učini isto za sinove mnogih majki.
3. Molitva majke može potresti svijet iz temelja
Molitva u patnji, o kojoj čitamo u 1. Samuelovoj 1, 11, nije jedina molitva koju čujemo od Ane. Kada donosi svog novorođenog sina u hram, Ana ponovno moli, ovoga puta ispunjena sa štovanjem. (1. Samuelova 2, 1-10) Kako čitamo, brzo uviđamo da se priča Ane i Samuela proteže daleko šire od četiri zida sretnog doma.
Razmotrimo njezine posljednje riječi, koje prikazuju odgovarajući završetak velike molitve:
„Koji se protive Jahvi, padaju, Svevišnji grmi s nebesa. Jahve sudi međama zemlje, daje silu svojemu kralju, uzdiže snagu pomazanika svoga.“ (1. Samuelova 2, 10)
Ana, ponesena Duhom, bila je uhvaćena u nečemu što je bilo daleko iznad njezinih vlastitih nadanja za rođenjem sina: s Bogom, njezin će sin izbaviti Izrael od njegovih tlačitelja i utemeljit će kraljevstvo, koje će jednoga dana prekriti Zemlju. Ana se samo molila za sina, no zauzvrat, Bog je odgovorio na daleko veći način nego što se nadala.
Isti čini i danas. Eliza Spurgeon i Amelia Taylor molile su za spas sinova i nisu mogle ni zamisliti da bi Bog od njih stvorio propovjednike masama i misionare narodima. Iako nije svaki sin Samuel, Spurgeon ili Taylor, tko zna kakve ljubitelje siročadi, pastire, borce za pravdu ili očeve izgubljenih Bog upravo sada odgaja, kroz vjerne majke koje mole? S Bogom kao što je naš, imamo pravo sanjati i moliti.
Majka za svaku majku
Vapaji tjeskobne Ane, opisani u 1. Samuelovoj 1, nisu vapaji žene, koji su izvan dosega današnjih majki. Ana nije bila poznata žena. Ana nije bila žena koja je ”sve razumjela”. Koliko znamo, Ana nije bila ni posebno snažna žena. No Ana je bila žena od molitve. Kroz njezine molitve, Bog je pokazao svoju silnu moć.
Bog, koji je zdrobio glavu zmije kroz ženinog potomka, još mora izvojevati neke pobjede. Isus je zadao smrtni udarac, udarac kojeg nitko drugi nije mogao zadati. No đavlovo kraljevstvo mora pretrpjeti još puno poraza. Ako pogledamo iza muškaraca koji su podizali svoje pete, često ćemo vidjeti majke poput Ane: u patnji, no otvorenih ruku, koje se mole za svoje sinove.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
