Ako ljubimo Boga i izvršavamo Njegove zapovijedi, bit ćemo blagoslovljeni i dio tog blagoslova bit će dan vjenčanja. Čak i nekršćani često prepoznaju gubitak nečega time što su počeli živjeti zajedno prije braka.
Novinar John Diamond, pišući za prestižni The Times o onima koji su čekali na vjenčanje kaže:
”Imaju se čemu nadati. Ostaviše svoje roditelje na dan vjenčanja i odoše u postelju te večeri kao odrasli ljudi. Toliko je toga za igru, i sve to istovremeno: nova kuća, zajedničko hihotanje za vrijeme pranja suđa, krevet, ispunjavanje čekovne knjižice – sve je to započelo vjenčanjem. Sada je to postalo zajedničkom pustolovinom.
Mi ostali, koji odavno živimo zajedno, jutrom ustajemo, potapšemo partnera/partnericu po ramenu, odjurimo poput konja na trkama taksijem u matični ured na vjenčanje. Onda slušamo netaktične viceve naši kolega o onome što ćemo raditi večeras, ha-ha, a onda se vratimo kući i operemo sinoćnje ostavšite. Vrlo kratko vrijeme rabimo naša nova prezimena, a onda shvatimo da naša čekovna knjižica i hipoteka nose naša stara imena, pa se vratimo na prijašnji način života.
Ispunjavanje čekovne knjižice vršimo nekoliko puta, ali za odlučivanje boje za hodnik nemamo iskustva i to činimo sto puta. Ne postoji ništa novo što bi nam se moglo dogoditi: razbacane čarape po kupatili i čiji je danas red za posluživanje, jer je to već sastavni dio našega življenja.
Novopečeni mladenci, pak mogu zajedriti na čarobno putovanje otkrivanja, dok su naši bračni planovi zaglavili u luci, jer se svađamo tko je zaboravio ponijeti ručak.” (The Times)
Ako se dvije strane i odluče vjenčati, često žale zbog toga što nisu čekali sa seksom do dana vjenčanja. Jedan čovjek koji je žalio što nije čekao sa seksom prije braka, rekao mi je da je to slično otvaranju božićnih poklona prije Božića.
Autor: Nicky Gumbel, prema poglavlju iz knjige ”Odgovori na pitanja”
