Posljedice Evinog djela su nepristrano i uvjerljivo opisane na stranicama Postanka. One su, također, uvijek suvremene.
- Eva je ranila još nekoga. Grijeh je obično takav. Rijetko kad ne povrijedimo drugu osobu čak i našim izrazito privatnim grijesima. U ovom slučaju, ona je prouzrokovala Adamovu krivnju, a njihov odnos, koji je trebao biti mjesto najsnažnije podrške, postao je mjesto najjačeg raskola.
- Osjećali su se nečistima. Svo vrijeme su bili goli, ali sada su se osjetili neprijatno. Oni ”spletu smokova lišća i naprave sebi pregače”. Seksualnost je iznenada postala nešto čega su se stidjeli. Očito je isti slučaj u odnosu na seksualnost danas. Naravno, ”osjećanje nečistoće” nije samo seksualno. Ono podrazumijeva i glavne poslovne varke, kao što su iskorištavanje drugih i obaranje onih koji ne mogu sami stajati. Grijeh uvijek ima posljedice. Jedan od njih je prisutnost osjećaje nečistoće.
- Sakrili su se od Boga. Ovaj trenutak sadrži u sebi istančani humor i snažan patos. ”Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za djevna povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom među stabla u vrtu.” Stabla nisu dobro mjesto za skrivanje čovjeka pred Bogom – nisu za to namijenjena. Od toga dana, čovjek se uvijek skrivao od Boga. Nije Bog taj koji je unio nesklad – već čovjek. ”Ako ti se Bog čini dalekim, pogodi tko se udaljio”, glasio je jedan natpis kraj ceste. Čovjek je skrenuo sa staze poslušnosti, i Bog se čini dalekim. Štoviše on se sada čini manje privlačnim nego što je bio prije. Zajedništvo s Bogom je izgubilo svoju draž. Grijeh uvijek ima za to posljedicu.
- Strah je također prisutan. ”Pobojah se”, reče čovjek. Kakve li posljedice prosvjetljenja! Ne bismo na to ni pomislili. Ipak je istina. Strah koji paralizira tijelo, strah koji zarobljava razum, proizvod je grijeha. Kada čovjek hoda u zajedništvu sa svojim Bogom, on otkriva da savršena ljubav izgoni strah. Kako se taj međusobni odnos produbljuje, čovjek sve više biva zahvaćen, tom jedinom psihološkom silom većom od straha – ljubavlju. Strah je u svim svojim oblicima jedna od najuočljivijih osobina suvremenog prosvjetiteljstva.
- Moralni kukavičluk je sljedeći nemio plod grijeha. Čovjek nema hrabrosti reći ”pogriješio sam”. Umjesto toga, on krivi drugoga: ”Ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo.” On, također, krivi i Boga: ”Žena koju si stavio uza me…” Nakon pada, obje optužbe su osobine svojstvene čovjeku. On krivi svakoga osim sebe. Prenošenje odgovornosti na nekog drugog najstarija je igra na svijetu (Eva je učinila isto što i Adam). Zapazimo, također, kako to pogađa Boga – jer ovdje se nameće prvo u nizu istih pitanja: ”Zašto je Bog to dozvolio?”
- Sljedeći plod njihova grijeha je bila duhovna smrt. Ranije sam imao osjećaj da je zmija imala pravo – da Adam i Eva nisu umrli kad nisu poslušali Boga, iako im je on rekao da će umrijeti. Umjesto toga, živjeli su drugi život. Ali, shvatio sam da je moj uvid bio previše plitak. Oni su umrli, i to odjednom. Kada su sagriješili, veza zajedništva s Bogom je bila prekinuta. Odjednom su postali stranci. Tu je krivnja umjesto pouzdanja. Umrli su iako žive. Duhovno su odsječeni od njega, iako mentalni i fizički još uvijek žive. Čovjek je odsječen od života u najdubljem smislu. Zato Pavao ispravno opisuje naše stanje prije obraćenja: ”Mrtvi zbog svojih prekršaja i grijeha” (Efežanima 2,1). To je razlog zašto i Isus može opisati zajedništvo s Bogom – vječnim životom – kao život koji je obnovljen u najdubljem smislu (Ivan 17,3).
- Grijeh je donio kaznu. Oni su imali priliku objasniti svoje postupke. Osuđeni su ne toliko od Boga, koliko od svojih vlastitih riječi i djela. On je jedino podvukao izjavu koju su oni dali o sebi. Svi su osuđeni: i zmija, i čovjek, i žena. Čovjek je prognan iz vrta. On je odabrao da bude odvojen od Boga. Zločin određuje kaznu, i tako je uvijek s Bogom koji je savršeno pravedan.
Autor: Michael Green
