Samosažaljenje je ozbiljan grijeh kada smo usmjereni na sebe te oplakujemo svoju tešku sudbinu. Kako biti slobodan od ovog grijeha?
Svi smo to vidjeli kod male djece. Trenutak kada jedan trogodišnjak traži određeni trkaći automobil od svog brata. Brat odgovori ”ne, ja se igram s njim”, nakon čega trogodišnjak, umjesto da pronađe drugi automobil s kojim će se igrati ili da čeka na svoj red, sjedne i počne plakati.
To smo svi vidjeli kod osnovnoškolaca. Trenutak kada se osmogodišnjakinja želi igrati s barbikama, no njezini prijatelji odluče igrati se lovice vani. Umjesto da im se pridruži, ona biva snuždena u kući i kasnije kaže mami da su ju druga djeca izostavila i da se nisu željela igrati s njom.
Svi smo to vidjeli kod tinejdžera. Trenutak kada su se domaća zadaća i poslovi koje treba obaviti kod kuće nakupili kod petnaestogodišnjaka, a u isto vrijeme vani je lijepo vrijeme i plaža je otvorena. Umjesto da prione na obavljanje poslova, on počne oplakivati svoju tešku zadaću i nepravednost života.
Svi smo to vidjeli kod odraslih. Trenutak kada žena postane mučenica; jedne minute je puna ljubavi i požrtvovna za svoju obitelju, iduće je povrijeđena i ljuta jer njezin težak rad nitko ne vidi i ne cijeni.
Ovaj kiseo i poznat tiranin zove se samosažaljenje.
Grijeh samosažaljenja
Samosažaljenje je kada žalimo sami sebe; pogotovo onda kada imamo samo udovoljavajuće stavove prema vlastitim teškoćama. Nešto loše nam se dogodi i mi odlučimo sami oplakivati naš gubitak; jer očito nitko drugi neće.
Ono što je zanimljivo u vezi samosažaljenja jest da, iako je generalno prepoznato kao negativna osobina i kod kršćana i kod nekršćana, to nije riječ koju možete pronaći u Bibliji. Ne može ju se pronaći u popisu grijeha u poslanicama niti među ”sedam glavnih grijeha”.
Ipak, Biblija nam puno toga govori o samosažaljenju. Postoji razumijevanje koje kaže da cijela Biblija postoji kako bi nas probudila iz naše otupljenosti uzrokovane samosažaljenjem kako bismo dobiti jedino žaljenje koje je dovoljno moćno da nas spasi: žaljenje Boga. Isus je manifestacija Božjeg žaljenja za grješnike: „Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: “Hoću, budi čist“! (Marko 1, 41)
Žaljenje svoj vrhunac pronalazi na Kristovom križu.
U korijenu, grijeh samosažaljenja zasniva s e u tome što mi sami sebe i naše okolnosti ocjenjujemo kao da Bog nije naš milosrdni Otac. Kada maknemo Boga iz priče, kada Njegovo žaljenje za nas, kroz smrt i uskrsnuće Njegovog voljenog Sina i neprestana pomoć Duha Svetoga nisu dovoljni, okrećemo se samima sebi radi ljubavi i žaljenja. Kada vjerujemo da postoje praznine u Božjoj ljubavi, a naše okolnosti koristimo kao dokaz toga, običavamo poduzimati akcije kako bismo popunili te praznine sebičnom ljubavlju prema nama ili samosažaljenjem.
Potrebiti pred Bogom
Biblija nam pokazuje bolji način. Sjetite se Davida. Svaki idući Psalam pokazuje jadne okolnosti u kojima se David često znao naći. Izdan, u bijegu, skriven u špilji; David je imao dobar razlog da osjeća samosažaljenje.
No, on je učinio nešto vrlo drugačije od toga; David je svoje jadne okolnosti predao Bogu u molitvi: „Usliši, Bože, molitvu moju i čuj riječi usta mojih! Jer pakosni ustaju protiv mene, okrutni rade mi o glavi; na Boga se ne osvrću“. (Psalam 54, 2-3) David nije bio stoik. Nije skrivao opasnost u kojoj se našao. Nije skrivao riječi i nije izgovarao lažne utjehe ”ne brini se za mene, dobro sam”.
No primijetite što David kaže od strancima koji su ga tražili da ga ubiju: „na Boga se ne osvrću“. To zaista jest grijeh. Grijeh je ignorirati Boga ili Ga izostavljati iz jednadžbe našeg svakodnevnog života. Razlog zbog kojeg je David izmakao grijehu samosažaljenja jest taj što je usmjerio pogled na Boga. U Psalmima, David nam pokazuje što to znači živjeti ”coram deo”; što znači ispred Božjeg lica.
Kada su ga progonili neprijatelji, kada su se prijatelji okrenuli protiv njega, kada je izgledalo da nema nade, David je živio s Božjom suverenošću i sveobuhvatnom ljubavlju, koja je podnijela svaku njegovu okolnost.
Nije žalio samoga sebe
Sjetite se Davidovog dalekog potomka: našeg Gospodina i Spasitelja Isusa. Ako je ijedan čovjek imao pravo na samosažaljenje, to je bio čovjek koji, iako je bio bezgrješan, bio je lažno optužen.
Taj je čovjek iscjeljivao bolesne, stvarao je kruh za gladne, istjerivao je demone, a bio je prezren i odbačen, izrugivali su mu se i pljuvali na njega. Iako prezren, On nije prezirao zauzvrat. Iako je visio na križu, također je učinio ”coram deo”; ispred Božjeg lica zavapio je Bogu: „Moj Bože, moj Bože, zašto si me napustio“? (Marko 15, 34) Čak i kada je trpio gnjev zbog grješnika, Isus nikada nije maknuo svoga Oca iz jednadžbe.
Problem sa samosažaljenjem jest problem s percepcijom. Ljudi koji sami sebe žale ne vide Boga onakvim kakav On zaista jest; slavan, ljubazan, suveren i pravedan. Oni uglavnom postavljaju sebe i svoje okolnosti ispred sebe. Umjesto da zavape Bogu u malim i velikim trenucima nevolje, samosažaljenje dovodi do toga da bivaju ucviljeni u jadima svojih vlastitih srca.
Samosažaljenje često širi takav jad, manipulativno zahtijevajući da drugi, ljudi, a ne Bog, usredotoče svu svoju pozornost na naše okolnosti, dok isključujemo Boga. Božji narod treba empatično nositi teret jedni drugih i hodati jedni s drugima u vremenima teškoća i problema. No, samosažaljenje iskrivljava ovaj prekrasan plan u korist toga da se naše zajedništvo zasniva na okolnostima, a ne na ujedinjenju s Kristom.
Lijek za samosažaljenje
Lijek za samosažaljenje započinje s razumijevanjem toga koliko je jadno zapravo samosažaljenje. Jadno je jer je nemoćno. Naše vlastito žaljenje za nas same može stvoriti neku simpatiju od onih koji nas simpatiziraju, pogotovo kod onih koji su i sami skloni osjećati samosažaljenje. No ono u konačnici ne može učiniti ništa izuzev toga da se osjećamo loše.
Samosažaljenje može uspjeti u tome da zadobijemo pozornost i pomoć drugih, no ne može nam dati melem koji liječi. Samo Božje žaljenje to može.
Samo onda kada naše poglede usmjerimo prema Kristu i kroz Njega vidimo preobilnu Božju ljubav, naše će samosažaljenje umrijeti i bit će prikazano kao uljez kakav i jest, u svjetlu Božjeg moćnog žaljenja, Njegove odlučujuće milosti i požrtvovne ljubavi.
Kada okusimo i vidimo dobrotu Boga, Sina i Duha, samosažaljenje postaje žalosna zamjena, još gore, izrugivanje Bogu koji je ljubav. Kada se okrenemo žaljenju nas samih, sebičnoj ljubavi prema nama, radi zadovoljstva i pomoći, u osnovi mi poričemo Boga, koji nas je stvorio i pokazao nam značenje ljubavi, jer „U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše“. (1. Ivanova 4, 10)
Možemo vjerovati suosjećanju našega Oca. On poznaje naše okolnosti i tuge bolje od nas. Ne postoji niti jedna okolnost u našim životima koja nije prošla kroz sito Njegove suverene ljubavi za nas. Po vjeri proklamiramo s Davidom: „Jahve mi je svagda pred očima; jer mi je zdesna, neću posrnuti“. (Psalam 16, 8)
Autorica: Abigail Dodds; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org
