Sahranila sam muža, ali na sahrani sam bila samo ja.
Bilo je to 2012. godine. Promatrala sam ga kako prolazi pored mene. Bila je to samo ljuštura mog nekadašnjeg muža. Bez iskre u oku, bez ikakve emocije. Prihvatila sam činjenicu da je mentalna bolest uzela maha. Znala sam da nikada više neće biti kao nekad. Zato sam ga, u svom umu, sahranila.
Znate, baš kao i mnogi drugi, i ja sam vjerovala lažima. Lažima koje su mi došaptavale da više nema nade. Lažima koje su mi govorile da ne potražim pomoć, da se izoliram, sama suočim i izborim sa svime što mentalna bolest sa sobom nosi. Iza zatvorenih vrata. Pssst! Ne odaji se.
PROČITAJTE: Je li samoubojstvo grijeh koji Bog ne može oprostiti?
Ali, nije pomoglo. I zato sam morala obaviti sahranu svog muža. Muža koji je fizički još uvijek bio tu. Srce mu je radilo. Tjelesno je bio zdrav. Naučila sam kako da živim bez njega. Shvatila sam da mi on i nije neophodan. Oh, koliko sam ga samo još uvijek željela. Ali, on više nije bio onaj čovjek za koga sam se udala. Mentalna bolest mi ga je uzela.
Dok nas smrt ne rastavi, zar ne?
Neprekidno sam se molila Bogu. Molila sam se da iscijeli Jeremyja. Cijelo vrijeme sam šutjela o tome. Ali, Bog nije uslišao moje molitve. Gdje je On bio? Zašto je dopustio da ovo zadesi mog supruga?
Toga dana sam digla ruke od života za kojim sam čeznula. Promatrala sam tu ljušturu od čovjeka koja je prolazila kraj mene i promijenila sam svoju molitvu. Promijenila sam stav. Bit ću u redu. Nije mi neophodan muž. Još uvijek mogla učiniti sve što sam htjela i biti ono što sam oduvijek željela. Samo ću to morati napraviti sama.
Molila sam se da ga Bog uzme… da moj muž konačno uspije izvršiti samoubojstvo. Vrištala sam i ridala, jecala i udarala šakama u umivaonik. Ali, on je za mene umro mnogo prije nego što sam obavila sahranu.
PROČITAJTE: 6 prikrivenih znakova depresije, osobito kod muškaraca
Jasno mi je da zvučim grozno. Ne osuđujem vas što me osuđujete. Danas mi je užasno da samu sebe slušam govoriti o tome kakve sam molitve izgovarala tada. Ali, tako je. Predugo sam živjela u tami i tišini. Ali, više ne. To sam ja. Uzmi ili ostavi!
Ja ozbiljno shvaćam svoja obećanja. Bila sam svjesna da je Jeremy još uvijek bio tu. Nikada nisam ni pomislila da ga fizički napustim. Ali, u svom umu, ja sam bila udovica. Još uvijek sam voljela ono što je on nekada bio. Ali, zaista sam vjerovala da je on nestao i da se nikada više neće vratiti. Morala sam obaviti sahranu kako bih bila sposobna nastaviti živjeti, da budem od koristi našoj djeci. Ona više nisu imala svog tatu, svog pravog tatu. Od njega im je preostala samo njegova mentalna bolest.
Ali, s vremena na vrijeme, spazila bih zraku svjetlosti u očima svog muža. Koliko god sam mogla, čvrsto bih se uhvatila za tu nadu. I zbog te nade nikada nisam poželjela da ga napustim. Ali, morala sam obaviti sahranu. Morala sam se osloboditi tereta pod kojim sam živjela. Zato sam zamislila kakav bih život trebala voditi, od tog trenutka nadalje. Bit ću samohrana majka. Odgajat ću naše sinove… ne dopuštajući im da ikada podlegnu lažima našeg društva. Neću im dozvoliti da povjeruju da je njihov tata sam odabrao ovakav život. Neću im dopustiti da povjeruju da je njihov tata kriv za to što mu se dogodilo.
Oni su morali shvatiti kako da odvoje mentalnu bolest od same osobe koja je bolesna. To je bila depresija… a ne njihov tata.
Konačno sam shvatila. Bila sam ljuta. O, bila sam tako bijesna. Ali, nisam smjela odustati. I tako, sahranila sam svog supruga. A danas on meni donosi cvjeće.
Nakon što sam digla ruke od pokušaja da sve držim pod kontrolom, Bog je promijenio moje molitve. Rekla sam našim dječacima da nas je On “podigao”. Nego što! Prošlo je već dvije i pol godine Jeremy više nema samoubilačkih nagona. Moj muž je naučio prihvatiti pomoć.
Naučio je kako da se bori. Sa svakim tko ga želi slušati, on spremno podijeli svoje iskustvo. On razgovara sa svojim savjetnikom, psihijatrom i pastorom. Kada god osjeti da mu se približavaju crni oblaci, on se okrene onima koji ga podržavaju. Redovno uzima svoju terapiju i zahvaljuje Bogu čak i za teška iskustva. Jeremy kaže: “Ako mogu pomoći makar jednoj osobi da shvati da nije sama, da se stvari mogu popraviti, onda je vrijedilo proći kroz sve ovo.” Ne radi se o tome da prokletstvo ima silu, već o tome da mu mi dajemo tu silu.
On je najsnažnija osoba koju poznajem. Sada on meni donosi cvijeće.
Autorica: Bailey Koch; Izvor: Viseodizivota.com/Herviewfromhome.com
