Ružica je imala 35 godina, dvoje male djece i život koji se odvijao u neprekidnoj jurnjavi između obaveza.
Nije se žalila, znala je da je obitelj ono što se voli, a ne ono što se mjeri po tome koliko je teško. Ali kada se njen otac razbolio i ostao prikovan za krevet nakon loma kuka, njen svijet se promijenio iz korijena.
Pune dvije godine brinula je o njemu. Ustajala noću da mu doda vodu, premještala ga da ne dobije rane, kupala ga, hranila, bila mu i kći i medicinska sestra i njegovateljica.
Sve to dok su njeni mališani tražili maminu pažnju, dok je kuća zahtijevala održavanje, a muž, iako pun razumijevanja, nije mogao preuzeti sve na sebe.
Jednog dana stigla joj je poruka od kume:
“Ružice, iskreno ti kažem, pošalji tatu u dom. Nećeš moći dugo izdržati taj tempo.”
Prvog dana ga je smjestila u dom, a zatim se vratila kući po njegove stvari. Nije željela prisustvovati tom pakiranju i raspakiravanju, činilo joj se da će tako sve biti manje bolno. Uvjerila je sebe da je to najbolja opcija – i za njega i za nju.
Vikend je donio nešto što nije očekivala. Pismo.
Riječi su je pogodile kao grom
Drhtavim rukopisom, njen otac joj je napisao:
“Kćeri moja, od tri kilograma sam te podizao, a meni sad, kad je najteže, ti me poslala među ove nepoznate ljude i pustila na milost i nemilost.”
Riječi su je pogodile kao grom. Grlo joj se steglo, suze su joj same tekle niz lice. Je li pogriješila? Je li zaista odustala od njega onda kada mu je bila najpotrebnija?
Provela je dane mučena grižom savjesti, osjećajući se kao najgora kći na svijetu.
Je li u redu smjestiti bližnju osobu (majku, oca) u starački dom?
U početku je odbacila tu ideju, kao da ju je zaboljela sama pomisao na to. Zar da njen tata, stup njenog djetinjstva, čovjek koji ju je učio da vozi bicikl i pravio od plastičnih boca lutkice kada nije imala novca za skupe igračke – završi među strancima? Ne. To nije dolazilo u obzir.
“Otišla sam do njega plačući i rekla da imam noćne more, da me proganja to što je sam, moj tatica, moj heroj. Međutim, zatekla sam drugačiji prizor”.
Tada je i on djelovao pomalo izgubljeno i tužno, nije se tada još uvijek adaptirao na novonastalu situaciju, ali se vremenom promijenila situacija.
Ali kada je sljedeći put otišla u posjetu, ugledala je nešto što joj je slomilo, ali i u isto vrijeme zacijelilo srce.
Sve se promijenilo
Njen otac se smijao.
Pričao je sa jednim starcem za stolom, rukom ga potapšao po ramenu. Nije više izgledao kao čovjek prepušten samoći. Medicinska sestra joj je rekla:
“U početku mu je bilo teško, ali sada se uklopio. Ima društvo, ima pažnju. Čak i kartamo nekad navečer.”
Gledala je svog oca, pomalo nakrivljenog u stolici, ali s osmijehom koji dugo nije vidjela. Shvatila je da nije izdala ni njega ni sebe. Samo mu je pružila priliku za dostojanstvenu starost.
I dalje joj se srce stezalo pri pomisli na onaj prvi bolni vikend, na suze koje je pustila zbog njegovog pisma. Ali s vremenom je razumjela – ljubav ne znači samo dati sve od sebe, već i znati kada treba pustiti.
