Pišem ovo kako bih potaknuo kršćanske roditelje da zahtijevaju poslušnost od svoje djece. Na pisanje ovoga potaknuli su me prizori djece, koja ne obraćaju pozornost na ono što im roditelji govore i za to ne trpe posljedice.
Roditelji djeci dva ili tri puta kažu neka sjednu ili ih pozovu da dođu k njima, a nakon što je dijete neposlušno i treći puta, roditelji ih, uz osmijeh, podmite, kako bi ih djeca poslušala. To može, ali i ne mora polučiti do željenog ponašanja.
Prošlog tjedna opazio sam dva događaja, koja su me potaknula na pisanje ovog članka. Prvi je bio ubojstvo 13-godišnjeg Andyja Lopeza u Santa Rosi, od strane policajca, koji je mislio da će Andy na njega otvoriti vatru iz strojnice. No u stvari, Andy je u ruci držao igračku. Ovo je dobilo dodatno na važnosti jer su policajci rekli dječaku dva puta neka ispusti pušku iz ruke. Umjesto da ih posluša, dječak je pušku usmjerio prema njima. Policajci su otvorili vatru.
Ne znam sve detalje situacije. Ne znam je li Andy čuo njihove zapovijedi, tako da ne mogu reći sa sigurnošću je li Andy bio neposlušan. No moja poanta nije ovdje dječak, već pitanje ”što ako”. Što ako je dječak čuo policajce, no jednostavno je ignorirao njihove zapovijedi? Ako je to istina, to ga je koštalo života. Takva je cijena neposluha prema autoritetu.
Stvaranje tragedije
Jednom takvom ”scenariju u nastajanju” svjedočio sam u zrakoplovu prošlog tjedna. Gledao sam jednu majku kako takoreći, priprema svoga sina da ga jednoga dana ustrijeli policija.
Sjedio sam iza majke i njezinog sina, koji je imao oko sedam godina. Igrao se na svom tabletu. Stjuardesa je objavila da polijećemo i da svi elektronički uređaji trebaju biti isključeni. Dječak svoj tablet nije isključio. Majka to od njega nije zahtijevala. Stjuardesa je prišla i rekla dječaku da treba isključiti svoj tablet te je nastavila dalje. Dječak je nije poslušao. Majka mu ništa nije rekla.
Posljednji put, stjuardesa je došla do njih i rekla da dječak svoj uređaj treba predati majci. Isključio ga je. Nakon što je stjuardesa nastavila dalje, dječak je ponovno uključio tablet i igrao se na njemu za vrijeme polijetanja. Njegova majka nije ni riječ rekla. Pomislio sam: „Ona ga uvježbava za to da ga jednog dana ustrijeli policija“!
Spas od nemarnog odgajanja
Neposlušnost i lijenost ne-kršćanskih roditelja mogu shvatiti. Imam biblijske kategorije za ponašanja duhovno slijepih. No nemarnost kršćanskih roditelja je ono što me zaprepašćuje.
Što stoji iza nesposobnosti odgajanja i neposluha djece? Nisam siguran. No možda će ovih devet točaka koje slijede, spasiti neke od roditelja od nemarnog odgajanja.
1. Zahtijevanje poslušnosti od djece u skladu je s biblijskom zapovijedi koja kaže da djeca trebaju slušati svoje roditelje.
„Djeco, slušajte svoje roditelje, jer to je ispravno u očima Gospodina“. (Efežanima 6, 1) Ne bi imalo smisla kada bi Bog zahtijevao od djece poslušnost prema roditeljima, bez toga da roditelji sami zahtijevaju poslušnost od svoje djece. To je dio naših dužnosti, učenje naše djece slavi duha koji je radostan i poslušan autoritetima, koje je Bog odredio. Malenoj djeci roditelji predstavljaju sliku Boga. Smrtonosno je za djecu učiti ih da ignoriraju Božje zapovijedi.
2. Poslušnost spada u kategoriju novoga saveza i evanđelja.
Poslušnost ne spada samo u kategoriju ”legalizma”. Ono ulazi u kategoriju evanđelja. Pavao je rekao da je cilj evanđelja ”dovesti do poslušnosti po vjeri”. (Rimljanima 1, 5) Rekao je: „Jer, ja se neću usuditi ništa spomenuti, osim ono što je Isus Krist putem mene učinio za privesti pogane poslušnosti, putem riječi i djela“. (Rimljanima 15, 18)
Pavlov cilj bio je ”zarobiti svaku misao u poslušnost prema Kristu”. (2. Korinćanima 10, 5) Od crkvi je zahtijevao ovo: „Ako li se tko ne pokorava našoj riječi u ovoj poslanici, zabilježite ga, ne drugujte s njime, da se postidi“. (2. Solunjanima 3, 14)
Roditelji koji ne odgajaju svoju djecu da poštuju autoritete koje je postavio Bog, zapravo ih pripremaju za živote koji su izvan Božje Riječi; za živote izvan evanđelja.
3. Zahtijevanje poslušnosti od djece je sasvim ostvarivo.
Gledati roditelje koji se ponašaju kao da su bespomoćni u prisutnosti neposlušnog djeteta, je jadno. Bog od djece zahtijeva poslušnost prema roditeljima zato što takvu poslušnost roditelji mogu dobiti. Malenoj djeci, čak i onoj koja imaju manje od jedne godine, može se na učinkovit način objasniti što smiju, a što ne smiju dirati, što ne smiju stavljati u usta. Vi roditelji, ste veći od svoje djece. Iskoristite to što ste roditelj kako biste ih spasili za radost, a ne kako biste ih osudili na sebičnost.
4. Zahtijevanje poslušnosti može se vježbati u kućnom okruženju, na manje važnim stvarima, kako bi se naučena poslušnost kasnije primijenila u javnosti, kod puno važnijih stvari.
Jedno od objašnjenja zašto se djeca ponašaju bez kontrole u javnosti jest zbog toga što nisu naučena kontroli kod kuće. Jedan od razloga za to jest taj što, kada ste u domu, puno toga izgleda kao da nije vrijedno truda. Lakše je da neke stvari sami obavimo, nego da uložimo vrijeme i trud kako bismo se nosili s djetetovom neposlušnošću. No, na taj način djeci samo pokazujemo da ona mogu, ali i ne moraju biti poslušna. Učenje o poslušnosti u domu naučit će vašu djecu poslušnosti i u javnosti.
5. Dobiti poslušnost zahtijeva trud, ali se isplati.
Ako svome djetetu kaže neka ostane u krevetu, a ono ipak ustane, jednostavnije je reći ”vrati se u krevet”, nego da sami ustanete i da se obračunate s djetetovom neposlušnošću. Roditelji su iscrpljeni. Razumijem to. Dulje od 40 godina, odgajao sam djecu ispod 18 godina. Zahtijevanje poslušnosti troši energiju, tjelesnu i emocionalnu. Lakše je jednostavno dopustiti djeci neka bude po njihovom.
Koji je rezultat toga? Neposlušna djeca kada trebaju biti poslušna. Jer, sada su naučili zaobići pravila. Mama nema snage, tati se ne da. Djeca mogu pročitati trenutak prije nego što eksplodirate. Stoga, djeca budu neposlušna, što cijeloj obitelji stvara ”kiselu atmosferu”. No pravilno nošenje s neposlušnostima djece kasnije će se isplatiti svima: djeci, roditeljima i drugima.
6. Možete prekinuti disfunkcionalnost koja se provlači kroz više naraštaja
Jedan od razloga zbog kojeg roditelji ne zahtijevaju disciplinu od svoje djece jest taj što je ni sami nisu doživjeli. Oni su došli iz domova u kojima su vladala dva načina: pasivnost i ljutnja. Znaju da ne žele u ljutnji odgajati djecu, stoga je jedina alternativa pasivnost. No postoji dobra vijest: to se može promijeniti. Roditelji mogu naučiti iz Biblije i od mudrih ljudi o tome što je dopušteno, što se zapovijeda, što je mudro i kako to sve učiniti u duhu strpljenja, odlučnosti i ljubavi, koja je utemeljena u evanđelju.
7. Odgajanje kroz poslušnost kod djece rađa radosnu spremnost.
Djeca najprije trebaju biti poslušna, da bi nakon toga mogla pokazivati tu poslušnost kroz vjeru. Kada dođe do vjere, poslušnost koju su učili kroz strah, nagrade i poštovanje, postat će prirodan način izražavanja vjere. Vjera bez prethodnog zahtijevanja poslušnosti je ludost. To dugoročno ne znači prikaz ljubavi. To samo urezuje duboke brazde neposlušnih navika, koje vjera tada mora nadvladati, a ne apsorbirati.
8. Djeca, čiji roditelji zahtijevaju poslušnost, su sretnija.
Nemaran odgoj ne stvara poslušnu, poniznu djecu. Takav odgoj stvara razmažena derišta. Niti je zabavno biti blizu njih, niti su ta djeca sama sa sobom zadovoljna. Takva djeca su zahtjevna i bezobrazna. Njihova ”sloboda” nije na blagoslov ni njima, ni drugima. Ona su slobodna jednako kao što je slobodan brod bez kormila. Ona su žrtve svojih hirova. Prije ili kasnije, ti hirovi naići će na zid. Ili još gore, opasan susret s policijom.
9. Zahtijevanje poslušnosti nije isto što i zahtijevanje savršenstva.
S obzirom na to da djeci roditelji predstavljaju Boga, pogotovo prije nego što sama upoznaju Boga kroz vjeru u evanđelje, djeci trebamo prikazivati pravdu i milost. Ne treba svaki neposluh biti kažnjen. Neki su ”stavljeni na znanje”, zbog nekih djeca dobiju prijekor, neki su odmah oprošteni. Za ovakvu kombinaciju odgajanja ne postoji precizan priručnik.
Djeca bi od svojih roditelja trebala naučiti da je Bog iz evanđelja vatra koja proždire (Hebrejima 12, 7; 29) i da je Bog strpljiv i spor na srdžbu. (1. Timoteju 1, 16) U oba slučaja, kod discipline i strpljivosti, cilj je postizanje potpune poslušnosti. To je ono što poznavanje Boga po Kristu stvara.
Roditelji, možete uspjeti u ovome. Teško je razdoblje. Proveo sam više od 60% svog života u roditeljstvu. No postoji božansko milosrđe za to, kao i bogata nagrada.
Autor: John Piper; Izvor: DesiringGod.org
