Jednog dana u parku uz dječje igralište žena sjede na jednu klupu pored jednog čovjeka. “Ono tamo je moj sin”, reče žena pokazujući prstom na malog dječaka u crvenom džemperu koji se je upravo spuštao niz tobogan u pijesak.
“Imate divnog sina”, odgovori muškarac. “A ono tamo na biciklu u bijeloj haljinici je moja kćerka.” A zatim, pogledavši na sat, pozva svoju kćerku: “Je li vrijeme da krenemo kući, Melisa?” Djevojčica je negodovala, “Još samo pet minuta, tata. Molim te, još samo pet minuta.”
Otac je klimnuo glavom i Melisa je na svoje opće zadovoljstvo nastavila da vozi bicikl. Minute su prošle i otac ju je još jednom pozvao: “Je li sada vrijeme, Melisa?”
I Melisa je opet negodovala: “Još pet minuta, tata. Još samo pet minuta.”
Otac se samo nasmijao i rekao, “Ok.”
“O Bože, vi ste sigurno jedan jako strpljiv otac”, reče žena koja je pratila njegove reakcije.
Čovjek se okrenuo prema njoj i reče joj: “Njen stariji brat prošle godine vozio je bicikl u blizini ovog parka. Pijani vozač je naišao, udario u njega i ubio ga. Nikada nisam provodio mnogo vremena sa Tomijem…a sada bih dao sve na svijetu za još samo pet minuta s njim. Zakleo sam se da neću ponoviti istu grešku i s Melisom.”
“Ona misli da ima još pet minuta da vozi bicikl, a ustvari ja imam još pet minuta da je gledam kako se igra.”
