Učimo se smijati kad naši dvogodišnjaci vrište.
U ovoj fazi, kraj bilo kakvog dobra postaje razorna kriza – dno korneta od sladoleda, završna scena omiljenog filma, čak i kraj dobre kupke. Dobro više nije tiho, već bijesno – ne da samo cvili, već vrišti i baca se po podu.
Neka vrištanja zaslužuju očinski nemir i strateške mjere, ali ne i ove. Ne još. Nezreli su, i u toj ranoj dobi, čudno slatki. Smijemo se jer im je tuga bez proporcija. I zato što svako dobro na koje se žali danas, vjerojatno će sutra biti opet dobro (vjerojatno ćemo mu morati dati još jednu kupku).
Smijem se, ali ne kad ga njišem svake noći prije spavanja. Dok mi se pospano smješka, smjestim se u našu stolicu za ljuljanje. Dok ga držim, potajno mrzim prolaznost tih trenutaka (i ovih godina).
Susjedi me ne čuju da se derem, ali protestiram duboko. Poput dvogodišnjaka u parku, odbijam ga spustiti, želeći zadržati da dobro nikada ne prestane –zadržati ga da nikada ne naraste. Već vam sada mogu reći da ga neću moći dugo držati. Želim da mi srce bude veće i minute duže.
Osjećamo ispraznost ovoga svijeta u oproštajima i prolaznostima.
Zadovoljstva nisu slučajna
Iz Božje perspektive, moja je tuga vjerojatno još veća od moga sina. Bog mi nije dao zmiju ni škorpiona; dao mi je sina. A ako mi je dao nešto dragocjeno poput sina, koliko će mi još dati u budućim vremenima?
Užitak može razviti nerazmjer u nama. Težimo za sitnim zadovoljstvima i upadamo u zamku razmišljanja da je život zapravo u malim užicima – hrani, seksu, kupovini, čak i prijateljstvu, braku i roditeljstvu. Na kraju, pokušavamo isklesati boga iz naših malih užitaka umjesto da svaki od njih slijedimo do najvećeg Zadovoljstva.
Ostali užitci nisu slučajni. Bog je njima ispunio ovaj svijet. Ovi neprocjenjivi trenuci s našim 2-godišnjakom nisu slučajni. To su dobri darovi od savršenog Oca (Jakovljeva 1,17), kao stvari koje kupujemo za nekoga mjesecima prije Božića jer smo pronašli pravi dar za njih. Samo što savršeni Otac daje savršene darove djeci kratkoročne memorije, malih srca i izgubljenih pogleda. A budući da smo mali, slabi i izgubljeni, nikada nismo sretni kao što smo bili stvoreni.
John Piper piše: „Zamislite da možete uživati u onome što je najbolje s neograničenom energijom i strašću zauvijek. Ovo sada nije naše iskustvo. Tri stvari stoje na putu do našeg potpunog zadovoljstva na ovom svijetu.“ Postoje barem tri dobra razloga zašto (još uvijek) nismo potpuno sretni, čak i u najsretnijim trenucima.
1. Čak i najbolje stvari ovdje nisu dovoljno dobre.
Piper prvo navodi ovo: „Nema ništa osobno vrijedno i dovoljno da zadovolji najdublje čežnje naših srca.“ Bog nam namjerno daje dublje i šire čežnje od svojih darova. On želi da uživamo u darovima, a ne da se zadovoljimo samo njegovim darovima. Želi da kušamo dobro u svemu drugom i želimo najveće zadovoljstvo: Njega. Ako kupim najbolji Božićni poklon za svog sina u srpnju, ali onda mu dam malo vremena i pažnje, čak i najbolji dar razočarava. On želi Tatu.
Apostol Pavao kaže: „Štoviše, i sve smatram da je gubitak zbog onog najvećeg — spoznaje Krista Isusa, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i smatram da je smeće, da Krista zadobijem i u njemu se nađem“ (Filipljanima 3,8-9). Ne samo neke stvari, već sve smatra smećem – sve. Ne kao nešto manje, već kao gubitak. Ne kao male ili jeftine stvari, već kao smeće. Kao što Propovjednik kaže:
„I što god su mi oči poželjele, nisam im uskratio. Nisam priječio srcu svojemu bilo kakve radosti, nego se srce moje radovalo svakom trudu mojemu i to mi bijaše nagrada za sav trud moj. Ja tada razmotrih sva svoja djela što ih načiniše ruke moje i trud što ga uložih da to načinim: i gle, sve je to ispraznost i hvatanje vjetra, i nema od toga koristi pod suncem“ (Propovjednik 2,10-11).
U usporedbi s veličinom naših duša i duljinom vječnosti, svi zemaljski užitci jednostavno su isprazni. Zajedno dolaze kratkoročno, čak i bijedno. Čak i najbolje stvari ovdje nisu dovoljno dobre.
2. Naša srca nisu dovoljno velika za dobro koje imamo.
Piper još piše: „Nedostaje nam snage da uživamo u najboljim dragocjenostima do njihove maksimalne vrijednosti.“ Tjeskoba koju osjećam na našem stolcu za ljuljanje nije samo zbog prolaznosti djetinjstva; već i zbog malenkosti mog srca. Moj um zna da se može više uživati u tim trenucima nego što moje srce može podnijeti u stvarnom vremenu, kao što moj sin uživa u knjigama, a još ih ne zna čitati. Dani nas prisiljavaju da pretvorimo stranice u život prije nego što naučimo vidjeti i uživati u svemu – prije nego što smo spremni za užitke. Dobro koje imamo nije dovoljno dobro, a naša srca još nisu dovoljno velika za dobro koje imamo.
Dio razloga zašto se „punina radosti” (Psalam 16,11) nalazi samo u Božjoj prisutnosti jest da samo tada imamo srca koja mogu biti ispunjena. Bog nam je već dao novo srce (Ezekiel 36,26), ali to je nepotpuno srce, koje će biti potpuno tek kad konačno budemo cjeloviti (2. Korinćanima 5,1; 1. Korinćanima 15,42-43; Filipljanima 1,6).
Kad se približimo granicama naših umova i srca dok uživamo u Božjim darovima, on želi da molimo i čekamo. Bog želi da molimo da otvori naše umove i proširi naša srca za svoju veću slavu u onome što je stvorio. Također želi da iščekujemo dan kada ćemo dobiti novu i bolju opremu – nove oči, nove uši, nove ruke, čak i novi nos i jezik.
Za sada, prikazujemo beskonačnu radost s neadekvatnim srcima.
3. Svaki dobar dar ide kraju – za sada.
Piperov konačni razlog zašto nikada nećemo biti potpuno zadovoljni u ovom svijetu: „Treća prepreka potpunom zadovoljstvu jest da naše radosti ovdje idu kraju.“ Moj se sin neće uvijek nalaziti u mojem naručju. Nećemo uvijek živjeti u našem trenutnom domu. Vjerojatno neću biti uvijek tu za njega kroz život. Zemaljska dobra koja uživamo sada neće trajati zauvijek. Zapravo, neće trajati zadugo. „I svijet prolazi i požuda njegova“ (1. Ivanova 2,17) – i njegovi užitci, čak i oni najbolji.
Baš kao što užitci nisu slučajni, nisu ni dani isteka. Formirani su za nas, kada još nije bilo nijednoga (Psalam 139,16). Bog je povezao svaki dobar dar s jedinstvenim mjerama užitka. I povezao ih do kraja. U ljubavi. Znao je da nam je potrebna konačnost da cijenimo beskonačnost. Ako bi sve ovo trajalo zauvijek, Bog bi mogao biti manje slavan, nebo manje obećavajuće, pakao manje zastrašujući, a duše manje dragocjene.
Svako privremeno dobro – a sva su privremena ovdje na zemlji – predjelo su za vječnost. „Jer djelomično poznajemo… A kad dođe ono savršeno, uminut će tada ovo djelomično“ (1. Korinćanima 13,9-10). Djelomično nas treba pripremiti za nešto savršeno – nekoga tko bi nas mogao potpuno zadovoljiti, nekoga tko bi nas mogao savršeno i nepobjedivo usrećiti.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Vesna L.;
