Prije tri godine moja žena i ja smo pohađali edukaciju za udomljavanje djece koji je bio organiziran kao dio sustava za udomljavanje u okrugu Los Angelesa. Nismo ništa znali o sustavu posvajanja. Jedino što smo znali je bilo to da smo željeli pomoći djeci, a udomljavanje je izgledalo kao dobar način. Zaista smo malo toga znali. Doslovno.
Tri godine i dvoje udomljene djece kasnije, postao sam samoproglašeni zagovornik za udomljavanje djece. Moja žena i ja smo započeli ovo niti ne znajući možemo li uopće ”izdržati” udomljavanje djece. Sada je moje mišljenje da bi svatko trebao udomiti dijete i napisat ću zašto to mislim.
1. Svako dijete treba topao dom.
Jedna od stvari o kojoj moja žena i ja nismo ništa znali jest broj djece koji je zbrinut u domovima za zbrinjavanje. U Americi je danas zbrinuto u ustanovama za zbrinjavanje oko 400 000 djece. Možete li zamisliti odrastanje bez ikakvog pozitivnog utjecaja od strane odraslih osoba? Ja ne mogu. Ali tako zato žive na tisuće djece svakoga dana.
> Posvojili su dječaka koji je bio na rubu života. Godinu dana kasnije, on izgleda neprepoznatljivo!
Problem je u tome što nema osobe koja može odjednom pomoći svoj toj djeci. Moja žena i ja ne možemo. Ali znate li tko bi mogao? Tijelo Kristovo. Jer, slučajno ili ne, u Americi postoji oko 400 000 crkava. To znači kada bi svaka crkva imala barem jednu udomiteljsku obitelj, svako od one djece bi danas imalo svoj dom.
2. Božje srce voli djecu.
Kada je sam Bog u obličju čovjeka hodao zemljom, djeca su mu prilazila. U evanđeljima postoji nekoliko primjera gdje možemo pročitati kako je Isus provodio vrijeme s djecom. On je u biti provodio toliko vremena s njima da su mu odrasli govorili neka prestane gubiti vrijeme s djecom. Isus im je na to odgovorio da je Kraljevstvo Božje stvoreno za ovakve koji su poput djece te da svaka osoba treba imati vjeru poput djeteta kako bi ušla u nj. U drugoj situaciji Isus govori učenicima da je onome koji naudi dječici bolje da je bačen usred oceana s kamenom oko vrata.
Mi često volimo služenje Bogu komplicirati, ali Jakov nam govori da je prava vjera jednostavno služenje udovicama i siročadi. To je to. Ako želite služiti Bogu, brinite se za bespomoćne i one koji nemaju nade.
Istina je da Bog voli djecu, stoga bismo i mi tako trebali. Jedan od najboljih načina kako možete pomoći djetetu u Americi jest da mu date siguran dom u kojemu će ono biti voljeno.
3. Udomljavanje će vas učiniti snažnijim.
Moja žena i ja smo posvojili dječaka na dva mjeseca. Došao je živjeti kod nas kada je bio star tek deset dana. Težio je nešto manje od tri kilograma. Dva mjeseca kasnije odveden je kako bi bio sa rođenom sestrom djetetova oca. Gubitak mog posvojenog sina je bila jedna od najtežih stvari kroz koje sam trebao proći. Plakao sam tjedan dana. Još uvijek plačem kada se toga sjetim.
Jedan od najvećih razloga zbog kojih ljudi ne žele udomiti djecu glasi ovako: ne bih mogao podnijeti kada ih izgubim. Reći ću vam iz svog osobnog iskustva da je to jedna od najtežih stvari koju možete iskusiti. Zaista je grozno. Zaista jest. Ali vi to možete izdržati. Premda je gubitak udomljenog sina bio težak, to da moj udomljeni sin nikada nije imao mene u svome životu bi bilo još teže.
> 23-godišnjakinja je posvojila 13 kćeri prije nego se udala, a tada ih je upoznala sa novim „tatom“
Čini se kako briga za to da nećete imati dovoljno snage nije baš neka isprika, jer ćete na neobičan način dobivati svu snagu koja vam treba kako biste se mogli brinuti o tom djetetu. Bit ćete dovoljno snažni jer će vas dijete učiniti snažnijim.
Sebičnost koju svi mi imamo jer mislimo da nećemo moći podnijeti gubitak će biti zamijenjena snagom za to dijete koju ćemo dobivati od djeteta. Ako odaberete dobrobit vašeg udomljenog djeteta nad strahom od gubitka, to će u konačnici učiniti snažnijim i vas i vaše udomljeno dijete.
4. Isplati se.
Kada smo izgubili našeg udomljenog sina, to me je uzdrmalo. Tjednima bih zamišljao kako se budim i kako on plače jer nisam bio ondje da ga utješim. Tada bih i sam plakao. Pitao sam se je li to bilo vrijedno boli. Pitao sam se jesam li u ta dva kratka mjeseca učinio ikakvu razliku u njegovom životu. Pitao sam se bih li mogao otvoriti svoje srce drugome djetetu.
Ipak, shvatio sam da sam na to gledao iz pogrešnog kuta. To sam gledao kroz prizmu onoga što sam osobno trebao proći kako bih pomogao tom bespomoćnom, malenom dječaku. Gledao sam to iz perspektive da se on vjerojatno niti neće sjećati na to što sam učinio za njega kada je bio djetešce. Ali to je bio pogrešan način gledanja. Istina je da svaki puta nakon što bi on zaplakao i nakon što bih bio tamo da ga tješim- to su bili jedini trenuci koji su postojali za njega. Dva mjeseca njegova života on je mogao osjetiti moju ljubav. Bojao sam se da dva mjeseca ljubavi nije dovoljno, ali sada shvaćam da i jedan trenutak istinske ljubavi znači cijeli svijet djetetu koje ju nema.
I znate što? Ako moja bol može djetetu pružiti cijeli svijet, isplati se. Nakon svega, nije li upravo to Bog učinio za nas?
Autor: John Prather; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Ibelieve.com
