”Imate li osoban odnos s Isusom”?
Ovo je postao popularan izraz za spasenje, kako je evangelizaciji počela rasti popularnost i utjecaj u kulturi Zapada. Velik dio prethodnih tehnika obraćenja bio je usredotočen na izvanjske aktivnosti: krštenje, uzimanje pričesti, prolazak kroz tečaj potvrde i stavljanje imena na popis članova u lokalnoj crkvi.
No, ljudi mogu obavljati sva ta djela, a da i dalje ne žive životom preobražaja. Štoviše, mnogi vjernici i duhovni vođe su to dokazali kroz svoju nečistoću, usprkos svojim religioznim djelima.
Istinska preobrazba počinje iznutra, kao što Isus i Novi zavjet jasno pokazuju. Ta unutarnja promjena počinje interakcijom s Bogom, koji je najprije Osoba s kojom možemo imati odnos zahvaljujući onome što je učinio Krist. S obzirom na to, ljudi su počeli razlikovati odnos od prazne religije, postavljajući si ovo pitanje.
Neki tvrde da se ovo pitanje toliko pretjerano korišteno do točke klišeja. Sve može postati prazna religijska tradicija, čak i izjava kojom se to pokušava izbjeći. U isto vrijeme, načelo koje stoji iza klišeja je zdravo. Osobni susret s Kristom i Ocem mijenja naša srca, a time i naše živote. Unutarnja preobrazba rezultirat će različitim djelima.
Stoga, koja je razlika između prazne vjerske tradicije i istinskog odnosa s Isusom? U nastavku slijedi razlika između poznavanja informacija o Isusu i osobnog odnosa s Njim.
1. Otkrivenje
Kada doživimo Isusovu objavu kroz Duha Svetoga, ona nadilazi obično intelektualno znanje ili razumijevanje činjenica. Umjesto toga, uključuje duboki duhovni susret, koji preobražava srca i umove.
Objava Duha Svetoga donosi duboki osjećaj uvjerenja, razumijevanja i bliskosti s Isusom. Otvara nam oči za istinu o tome tko je Isus: Sin Božji, Spasitelj čovječanstva i izvor vječnog života. Ovo otkrivenje ulijeva osjećaj strahopoštovanja i poštovanja prema Isusu, tjerajući nas da odgovorimo u vjeri i predamo se Njegovom gospodstvu.
Pavao piše o ovome u 1. Korinćanima 2, 10-12: „A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje. Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega. A mi, mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog.“
Ovdje Pavao objašnjava kako ne možemo ništa znati o Bogu kroz intelektualizam ili emocionalnost. Baš kao što ne možemo upoznati unutarnje srce muškarca ili žene bez njihovog samo-otkrivenja, ne možemo upoznati Boga, osim ako nam se ne otkrije. Ovo još više vrijedi, jer je Bog transcendentan i različit od nas na mnoštvo načina.
2. Intimnost
Svim ljudima su potrebne dvije stvari za preživljavanje: intimnost i svrha. Baš kao što ne možemo upoznati drugog čovjeka ako nam on to ne dopusti, ovakvo otkrivenje vodi do intimnosti s Bogom koju želimo. Čovječanstvo je stvoreno za intimnost s Bogom i imalo je takvu intimnost nakon stvaranja, no nakon Pada doživjelo je odvajanje od Stvoritelja. Možemo čitati knjigu o nekome, ali ne možemo biti intimni s knjigom. Moramo upoznati i spoznati tu osobu.
Ovu intimnost za kojom čeznemo nalazimo kroz Krista. Isus je izjavio: ”Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni”. (Ivan 14, 6) Kroz osobni odnos s Isusom, dovedeni smo u zajedništvo s Ocem i tada doživljavamo intimnost kakvu pruža odnos ispunjen ljubavlju, koji dovodi do preobrazbe.
Prisnost s Ocem rezultat je poznavanja Isusa kao Gospodina i Spasitelja. Kroz Isusovu požrtvovnu smrt na križu i kasnije uskrsnuće, mi ljudi smo pomireni s Ocem i usvojeni u Njegovu obitelj, kao ljubljena djeca. (Efežanima 1,5) Ovaj prisni odnos obilježava povjerenje, ljubav i uzajamno zajedništvo, dok polako upoznajemo Očevo srce i uživamo u Njegovoj prisutnosti.
Poznavanje Isusa donosi preobrazbu. Dok ostajemo u Isusu i njegovoj Riječi, Duh Sveti nas osnažuje i osposobljava za donošenja plodova, čime odražavamo Božju osobnost. (Ivan 15, 5) Ovaj intimni odnos s Ocem oblikuje naš identitet, svrhu i sudbinu, dok hodimo u poslušnosti i usklađenosti s Njegovom voljom.
3. Motivirani ljubavlju
Iako postoje posljedice za neposluh i iako čak postoje i nagrade za vjernost, naša krajnja motivacija sada je ljubav. Bez osobnog odnosa s Bogom, ne možemo Ga upoznati i još Ga manje možemo voljeti. Ako želimo biti preobraženi iznutra, naša motivacija mora biti ljubav.
Sam Isus naglašavao je u svojim učenjima važnost ljubavi, izjavljujući da su najveće zapovijedi ljubiti Boga svim srcem, dušom i umom te ljubiti bližnjega kao samoga sebe. (Matej 22,37-39) Svojim životom, smrću i uskrsnućem Isus je pokazao dubinu Božje ljubavi prema nama, jer je žrtvovao svoj život za otkupljenje i pomirenje čovječanstva s Bogom.
Život po pravilima i prema religiji ne dovodi do ispunjenja. Religijska sila ili obaveza temelji se na strahu, a ne na ljubavi. Bog želi da živimo u Njegovoj ljubavi. Kada se jednom susretnemo s Božjom ljubav, na nju možemo isto tako odgovoriti ljubavlju. To uključuje otvaranje srca za primanje Božje ljubavi i milosti, prepuštanje Njegovoj volji i dopuštanje da Božja ljubav promijeni svaki aspekt našeg života, imajući na umu da nam Bog uvijek želi najbolje. Ovo nam također pokazuje kako ljubiti druge kao što je on ljubio nas. Isus je poučio svoje učenike rekavši im sljedeće: ”Po tome će svi poznati da ste moji učenici, ako ljubite jedni druge”. (Ivan 13, 35) Kada spoznamo Božju ljubav, Duh nas osposobljava za pokazivanje suosjećajnosti i dobrote, kao i oprosta i milosti. To se čini kroz dijeljenje najveće ljubavi, odnosno kroz naviještanje Evanđelja.
4. Osobna preobrazba
Potrebna nam je promjena. Očajnički nam je potrebna. Cijelo čovječanstvo je sagriješilo, pobunilo se protiv Boga i zaslužilo je smrt i Božji gnjev. Potrebno nam je pomirenje s Bogom i Njegov oprost, što nam Otac i daje, ali tu ne staje. Kroz Krista i Duha, mijenjamo se iznutra i možemo živjeti drugačijim životima: više ne ranjavajući druge, nego ih ljubeći.
Ispunjavanje religijskih dužnosti zasniva se na kvaliteti izvedbe. S obzirom na to, mi postajemo glumci, umjesto da smo iskreni sljedbenici. Ova izvedba može zavarati manji ili veći broj ljudi, no nikada ne može prevariti Boga. Kako razvijamo odnos s Isusom, bivamo pomireni s Ocem i primamo dar spasenja, opravdani smo i oprošteno nam je te smo postali pravedni u Božjim očima. Kroz osobni odnos s Isusom, Duh Sveti nas osnažuje za rast u vjeri, ljubavi i poslušnosti. Preobražavamo se iznutra prema van i postajemo sve više nalik Kristu, odražavajući Njegovu ljubav, suosjećanje i ponašanje kroz osobne živote.
5. Poniznost
Bog daje milost poniznima, a odupire se oholima. Jednostavno saznavanje informacija o Isusu dovodi do ponosa, koji je ili intelektualne prirode ili se temelji na našim sposobnostima komuniciranja. No, kad se nađemo oči u oči s Jednim, sa Stvoriteljem i Sucem svega, tada spoznajemo tko je On, a tko smo mi.
Sam Isus bio je, tijekom svoje zemaljske službe, savršeni primjer poniznosti, iako je bio Božji Sin. Demonstrirao je služenje pranjem nogu svojim učenicima i kroz poučavanje o tome da istinska veličina dolazi od služenja drugima. (Ivan 13, 1-17) Kada imamo osobni odnos s Isusom, tada dobivamo nadahnuće i želimo slijediti Njegov primjer poniznosti, prepoznajući pritom vlastitu ovisnost o Bogu i potrebu za Njegovom milošću i milosrđem.
Intimno poznavanje Boga vodi do dubljeg razumijevanja vlastitih ograničenja i nedostataka. U Isusovoj prisutnosti postajemo svjesni vlastite grješnosti i nedostatnosti, što nam otvara mogućnost za priznavanje vlastite potrebe za oprostom i otkupljenjem. Ovakva svijest potiče na poniznost, dok se odričemo svog ponosa i samopouzdanja, stavljajući se pod Božje vodstvo. Ovakva nas poniznost dovodi do toga da imamo povjerenje samo u Krista, umjesto u nas same. Kroz ovakvo osobno iskustvo, naše štovanje i molitve postaju iskrene i snažne. Kao rezultat toga postajemo zahvalni i velikodušni prema drugima.
6. Divljenje i čuđenje
Naša moderna kultura izgubila je strahopoštovanje i čuđenje prema životu. Bog je stvorio mnoge dobre stvari za nas, kako bismo uživali u njima i kako bismo živjeli živote koji će biti ispunjeni čudima i kreativnosti. Adam i Eva bili su u savršenom Vrtu, kojeg su trebali održavati, istraživati i u kojem su se trebali razmnožavati. Nakon Pada, borba i strah zamijenili su strahopoštovanje ispunjeno ljubavlju, za kojim čeznemo. Jednostavno saznanje o Bogu i Njegovim djelima može nas zaintrigirati, ali nećemo doživjeti divljenje i čuđenje, koje možemo doživjeti ako nam se Bog osobno otkrije i pokaže nam što je sve učinio i što će učiniti.
Sam Isus je otkrio zadivljujuću stvarnost Božje prisutnosti i sile. Kroz svoja učenja i čudesa Isus je pokazao Božju vlast nad prirodom, bolešću, pa čak i smrću, ostavljajući one, koji su svjedočili Njegovim djelima, zadivljenima i ispunjenima čuđenjem. Nisu svi koji su svjedočili Isusovim čudima reagirali s čuđenjem. Mnogi vjerski vođe osjećali su se ugroženima i opirali su se Bogu, za kojeg su tvrdili da Ga obožavaju. Tim pismoznancima i svećenicima nedostajalo je strahopoštovanja i čuđenja, kao i intimnog poznavanja Boga. Isus je rekao sljedeće: ako su Njegovi učenici vidjeli Njega, to znači da su vidjeli i Oca. (Ivan 14, 9) Osobno poznavanje Isusa otvara vrata dubljem razumijevanju Očeve osobnosti. Ovo otkrivenje ispunjava nas strahopoštovanjem i čuđenjem, dok se istovremeno divimo dubini Njegove ljubavi i milosti prema čovječanstvu.
7. Istinska nada i mir
Tijekom razvijanja osobnog odnosa s Isusom, doživljavamo duboki osjećaj sigurnosti i povjerenja u Božja obećanja, što dovodi do dubokog unutarnjeg mira, koji nadilazi vanjske okolnosti.
Isus nudi ovo obećanje nade i mira onima koji Ga slijede ovim riječima: ”Mir vam ostavljam; svoj mir vam dajem. Ne dajem vam kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruju srca vaša i ne bojte se”. (Ivan 14, 27) Svjetovni mir se temelji na situacijama i na odsutnosti sukoba u našim životima. Usprkos tomu, mnogi koji žive luksuznim životima još uvijek doživljavaju duboke unutarnje sukobe. Potreban nam je dublji mir i odmor. Kroz osobni odnos s Isusom, vjernici primaju ovaj ”shalom”: mir koji nadilazi razumijevanje i čuva naša srca i umove. (Filipljanima 4,7)
S ovim mirom svoju nadu možemo usidriti u Kristovu nepromjenjivu osobnost i obećanja. Isus uči sljedeće: ”Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će”. (Ivan 11,25) Ova sigurna nada u Isusovu pobjedu nad grijehom i smrću donosi utjehu i sigurnost, bez obzira na životne neizvjesnosti i kušnje.
Osobno poznavanje Isusa vodi do dubokog povjerenja u Božju brigu i suverenitet. Vjernici su uvjereni da ih ništa ne može odvojiti od Božje ljubavi, ako su u Kristu Isusu. (Rimljanima 8,38-39) Ovaj unutarnji mir zrači prema van i utječe na odnose i naše interakcije s drugima. Postajemo zastupnici Kristovog mira, donoseći nadu i pomirenje ovom svijetu koji je ispunjen povredama i slomljenošću.
Evanđelja govore o Isusovom susretu s bogatim mladićem. Iako je mladić imao bogatstvo i svjetovnu udobnost, iako je slijedio osnove Božjeg zakona, znao je da mu treba nešto više. Došao je Isusu i pitao ga što mora učiniti kako bi se spasio. Što je nedostajalo?
Isus je pozvao ovog mladića neka se odrekne svoje svjetovne udobnosti i bogatstva i neka daruje sve to, kako bi zadobio ono blago koje je zaista važno: nebesko. No, Isus je najvažniji dio sačuvao za kraj: ”Dođi i slijedi me”. (Matej 19, 16-22)
Dođi i budi sa mnom, govori Isus. Hodaj rame uz rame sa mnom, u odnosu sa mnom. Poznaješ me. Slušaj me. Gledaj me. Vjeruj samo meni i ničemu drugome na ovome svijetu. To je ono što mu nedostaje. Nažalost, mladić je toliko volio svoje bogatstvo i svjetovnu udobnost, da se nije mogao odvojiti od toga. Otišao je od Isusa tužan. Udaljio se od samog odgovora na svoje pitanje, Isusa. Ne činimo istu grešku. Nemojmo biti uhvaćeni u vjerske igre ili tradiciju. Nemojmo propustiti spoznati Krista i njegovati odnos s Njime, jer to je ono najvažnije. Bez Krista sve ovo ne znači ništa. Priljubimo se uz Njega i njegujmo odnos s njim. S Kristom dobivamo sve dobrobiti.
Autor: Britt Mooney; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Christianity.com
