U travnju 2015. u Journal of Pain koji je izdala Američka udruge za bol (American Pain Society) objavljen je jedan članak u kojemu je pisalo o važnosti razgovora o onome što nas boli i što nam uzrokuje tugu. Pisci ovoga članka su željeli ovu teoriju testirati u praksi. Željeli su vidjeti je li zaista istina kako razgovor o boli može pomoći u smanjivanju iste.
Ukratko, odgovor glasi – da. Prema promatranjima je otkriveno kako oni koji razgovaraju o onome što im uzrokuje bol mogu lakše podnijeti bol od onih koji o tome šute. Ovi pronalasci i otkrića su fascinatna i to najviše iz razloga što i sam smatram kako su obično najjači oni koji šute i ne govore o onome što ih muči i tišti. Ne bi li baš tako trebalo biti? Nije li istina da oni koji se najmanje žale, oni koji najmanje govore o onome što ih muči, oni koji najmanje pričaju o svojim problemima i boli – nisu li baš ti pojedinci ”najsnažniji”? Često puta smatramo kako su ti ”tihi” zapravo najsnažniji, jer budimo realni- nitko ne voli one koji se žale na nešto i koji pričaju o svojim problemima.
Tuga je nešto novo za mene. Tu i tamo sam imala neka iskustva s povremenim tugovanjem, ali ništa od toga nije bilo niti slično onome s čime sam se nedavno susrela. U proteklih nekoliko mjeseci i sama pomisao kako ću trebati izaći iz kreveta me je iscrpljivala. Samo odijevanje mi se činilo teškim poput trčanja maratonske utrke, a posezanje za kvakom na vratima kao nedostižan zadatak. Jedino o čemu sam razmišljala tih dana bilo je da navučem pokrivač preko glave i da jednostavno zaboravim na svijet oko sebe. Htjela sam zaboraviti i jednostavno ne misliti niti na bolesti, niti na tugu niti na to kako svaki sljedeći trenutak nas sve zajedno sve bliže vodi ka skorašnjem kraju.
Uvijek sam smatrala kako je ono što će me izvući iz teških vremena to da jednostavno trebam ”stisnuti” zube, biti kao vojnik, dignuti glavu i jednostavno ići dalje. Samo šuti, nemoj govoriti ništa i nemoj pričati ni o čemu što te muči. Nemoj se žaliti. Vjeruj kako je sve to što ti sada prolaziš samo dio velikog Božjeg plana i da je sve ovo što ti se događa dobro za tebe jer se događa samo za ”tvoje dobro”.
Ali onda, tu je i druga strana. Tu do izražaja dolaze rezultati istraživanja. Rezultati koji govore u prilog tomu kako je čak poželjno za naše zdravlje- govoriti. Našu bol preobraziti u riječi. Našu tugu, sve ono što nas tišti, o tome jednostavno treba govoriti. Jer, kada govorimo o tome, to izbacujemo iz sebe i na taj način sami sebi pomažemo i omogućujemo si ”izdržavanje” boli na puno bolji način.
U Ivanu 11,35 stoji uvod u vezi toga što je Isus radio kada je bio preplavljen teškim emocijama. Samim time ovdje isto tako i nama piše što je ono što mi trebamo činiti kada nas nešto boli iznutra. Isus je plakao. To je to, to je cijeli stih. Isus je plakao jer je Njegov dragi prijatelj umro. Nakon što je došao na mjesto gdje se to dogodilo, bio je potresen jer je vidio kako pate svi oni kojima je stalo do te osobe koja je umrla. Ovo može zbunjivati današnje moderne ljude. Jer, kako je moguće da jedan čovjek koji je za sebe tvrdio da je Mesija, Sin Božji nije mogao spriječiti smrt osobe koju je volio? Nakon toga u tekstu piše:
„Isus, još uvijek duboko potresen, došao je do grobnice“ (Ivan 11,38).
Iako sam ove riječi čitala puno puta u svome životu, nekako mi se stalno događalo da preskočim riječi ”duboko potresen”. I sada, dok se i sama borim s osjećajima tuge i boli koji me muče kao i s emocijama koje dolaze zajedno sa svime ovime, osjećam duboku zahvalnost za ove riječi.
Zahvalna sam za način na koji je Isus toga dana izrazio svoju tugu. Isto tako sam zahvalna zbog toga što to nije bio samo događaj. Isus se zaista osjećao slomljenim. Zaista je osjećao gubitak. Isto tako, Isus je osjećao i sve ono što opterećuje srca onih koji su se tada nalazili oko njega i jedan jedini plač jednostavno nije bio dovoljan.
Ako taj jedan plač nije bio dovoljan za Njega da On izrazi svoju tugu, to svakako neće biti niti dovoljno za mene. Zato, ne trebamo se sramiti plakanja i izražavanja tuge, bez obzira trebamo li plakati jednom ili 100 puta. Iskazivanje boli je najbolji način i najbolja terapija koja nam u tom trenutku treba. To je ono što će nam pomoći da kasnije i zaista možemo ići naprijed.
Autorica: Megan Ramsey; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Relevantmagazine.com
