„I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: ‘Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.’“ (Matej 26,40-41).
Kada sam bila novi kršćanin, otkrila sam letak pod nazivom Kako provesti sat vremena u molitvi. Bila sam intrigirana, čula sam za ljude koji su se nazivali molitveni ratnici, a koji su polagali veliku važnost na razgovor s Bogom. Činilo se da im molitva dolazi prirodno. Za njih je sat vremena molitve sigurno bilo lako provesti.
Iskreno, u tim sam danima teško zadržavala svoje misli dok sam se molila. I danas mi je ponekad tako. Umjesto toga, one lutaju svuda dok se ja pokušavam usredotočiti.
No, jedan dan sam odlučila promijeniti stvari. Krenula sam u park s Biblijom u ruci i odlukom u srcu da ću pratiti upute na letku. Osjećala sam se kao duhovni div.
Smjestila sa se na klupu u parku, otvorila sam svoju Bibliju, pogledala sam u letak i učinila ono što su predlagali: „Provedi 5 minuta zahvaljujući Bogu za blagoslove u svom životu. Provedi 5 minuta slaveći Boga zbog Njegovih kvaliteta“, i tako dalje. Navodno, stvaranjem raznih petominutnih kategorija u molitvi je tebalo pomoći. No nije mi pomoglo. Pet minuta se činilo kao vječnost.
Uskoro je neka osoba protrčala pokraj mene. Nosila je maleni prijenosni radio – bez slušalica – i ta me je glazba smela.
Dvije vjeverice su odlučile vijati jedna drugu na drvetu i oko moje klupe. Smijala sam se njihovom trčkaranju, ali sam ponovno bila neusredotočnena. Čak i kad su sve smetnje nestale, nisam se mogla skoncentrirati kako treba.
Nisam se mogla usredotočiti; počela sam misliti na sve stvari koje trebam napraviti u tom danu. I bila sam umorna! Ideja o tome da zaboravim na sve i odem kući odspavati činila se odličnom. Tako da sam nakon 23 minute odustala, pokupila sam se i otišla kući. Moj zaključak? Nisam stvorena da budem molitveni ratnik. Radije sam htjela spavati.
Čini se da nisam sama. Današnji nam citat iz Biblije govori o tome kako su i Isusovi učenici imali problema s molitvom. Zaspali su dan prije nego je Isus bio razapet. Ako je netko trebamo molitvu svojih prijatelja, zasigurno je to bilo u tom trenutku.
Isus je verbalizirao problem kada naše najbolje namjere ne dođu do željenog cilja riječima: „Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.“ (Matej 26,41). Kakva istina. Moj duh se želi povezati s Bogom i razgovarati. No moje tijelo bi radije obavljalo druge poslove. Ili bih pravila popis namirnica u glavi. Ili, što je najgore, otišla spavati.
Kako bismo vidjeli napredak u našem molitvenom životu, trebamo molitvu usmjeriti prema molitvi. Ne, nisam krivo napisala. Najprije se moramo moliti da nam Bog pomogne da obuzdamo misli. To je naša jedina nada u borbi protiv želje da odspavamo ili promišljanja kako da provedemo dan.
To ne znači da ćemo se pretvoriti u molitvene ratnike preko noći, nego znači da ćemo očajnički željeti naći se s Isusom u našim slabostima, te će nas on podučit kako odraditi taj teški posao u kojem nam molitva treba biti prva. On je vjeran. I mi moramo biti.
Uvijek trebamo odvojiti vremena za promišljanje Kristove smrti na križu zbog naših grijeha. Kako vam dan bude prolazio, možete li nešto svoga vremena odvojiti za molitvu?
Upamtite da Bog vidi naša srca i poznaje naše muke. On ne očekuje savršenstvo, ali želi da se poboljšamo u ključnim područjima naše dnevne komunikacije s Njime.
Oče, oprosti mi za one trenutke kada sam dopustila da mi tijelo nadvlada duh koji je htio molitvu. Neka nikada ne prestanem pokušavati razviti vrlo važnu naviku da provodim intimno vrijeme s tobom u molitvi. U ime Isusa Krista, amen.
Autorica: Karen Ehman; Prijevod: Mislav U.; Izvor: TheCourage.com
