“Pustite djecu, neka dolaze k meni, i ne branite im; jer je za takve kraljevstvo Božje.“ (Marko 10, 14). Što znače ove Isusove riječi?
Naslonivši se na haubu svoga automobila, nisam želio da ovaj sastanak završi. Bilo je kasno, no dobro osvjetljeno parkiralište izvan njezinog stana djelovalo je kao odlično mjesto za razgovor, stoga smo nastavili razgovarati. Razgovarali smo o životu, obrazovanju i budućnosti. Za dvadesetogodišnjaka koji je želio ući u pastorsku službu, o svemu tome sam govorio pun strasti i želje.
„Samo želim biti ondje gdje Bog djeluje“, rekao sam. „To je sve. Želim biti usred događanja.“
Osjetila je moj žar, no odmah me je ubola s pitanjem: „No što ako te Bog ne želi ondje? Što ako te želi na nekom dosadnom mjestu?“
Sjećam se da sam se na sekundu smrznuo, malo zbunjen, no nakon toga sam odgovorio: „Da, naravno. Ali znaš…“
Ostale su se riječi izgubile. Podsjetila me na to da je ono što Bog želi veće od mojih želja i da nisam uzeo u obzir ni najmanju mogućnost da Bog možda od mene želi nešto drugo, umjesto toga da budem u ”akciji”. Uskoro sam se pitao je li ona željela nešto drugačije. Naša veza je napredovala, no ovo pitanje mi se urezalo u um: „Voli li ona više – dosadno?“
Bili smo na raskrižju. Takvi sukobi bili su uobičajeni za mlade parove, no tko je od nas bio u pravu?
Prijekor koji nije iznenadio
Sukobi su Isusu bili vrlo poznati. Čak i onda kada su Njegovi učenici mislili dobro, On je rutinski ispravljao njihovo ponašanje ispitujući namjere njihovih srca. Ono što su oni činili ili namjeravali učiniti, potjecalo je od onoga do čega im je stalo, na što se Isus usredotočio.
Prisjetimo se prizora iz Markovog evanđelja 10. poglavlja. Isus je naučavao svjetinu, pogotovo farizeje. Nakon toga, Isus i učenici razmatrali su najnovije lekcije. Ondje, u kući gdje su bili, nalazili su se samo Isus i učenici, daleko od uha znatiželjnih slušatelja. No nakon toga su se vani počele okupljati obitelji.
Marko nam u 13. stihu govori: „Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili.“ Marko nije precizirao tko je donosio djecu, iako su to najvjerojatnije bilo roditelji. Donosili su djecu Isusu vjerojatno iz razloga jer su djeca bila premalena da bi sami došli k Njemu. Zamišljam skupinu majki s dječicom, kako se guraju do mjesta gdje je Isus sjedio.
„Učenici su im branili.“
Više strateški orijentirana služba
Učenici nisu željeli da djeca smetaju Isusu. No prije nego što ih počnemo kritizirati zbog njihove hladnoće, trebamo opaziti da su barem njihove namjere bile dobre. Djelovalo je kao da iskreno žele zaštititi Isusovo vrijeme služenja od ometanja i službi koje su bile ”manje strateški orijentirane”. Njihov veliki Učitelj upravo je podučavao svjetinu i suočio se s farizejima. Postajao je ”veliki igrač”. Posljednje ono što Mu treba, kako su mislili učenici, su neki šmrkavci koji traže Njegovu pozornost.
Toga dana nije bilo ničega kontroverznog u razmišljanju učenika. Svijet prvog stoljeća djecu nije doživljavao kao slatku i nevinu, kako ih danas doživljavamo. Djeca su doživljavana kao smetnja, a suosjećanje prema njima nije bilo doživljavano kao vrlina. To znači da su roditelji znali da postoji mala mogućnost da će Isus posvetiti svoje vrijeme njihovoj djeci i da vjerojatno nisu bili iznenađeni kada su ih učenici odbili.
„Kad to vidje Isus, rasrdi se i reče im: “Pustite djecu, neka dolaze k meni, i ne branite im; jer je za takve kraljevstvo Božje.“ (Marko 10, 14)
Potrebe i njihovo ispunjavanje
Vidite li sukob? Učenici su razmišljali na jedan način, no Isus je razmišljao na drugi. Njihov žar koji je bio usmjeren na zaštitu Isusovog vremena bila je u sukobu sa srcem Kraljevstva. Učenici su razmišljali poput svijeta; da su djeca smetnja društvu. Djeca su bila na dnu društvenog poretka. Najvažniji je bio opstanak, a djeca nisu bila važna jer nisu nikako doprinosila opstanku. Djeca su samo uzimala i imala su potrebe. Uzimala su i imala potrebe. Djeca ne donose hranu u svoj dom; ona je jedu, osim ako je ne bace na pod. Djeci je potreban netko tko će se brinuti za njih.
Učenici su mislili da Isus ima puno važnijih poslova, kao što je bio sastanak s važnim, bogatim, mladim vladarem, koji je opisan u Marku 10, 17-31. Nije bilo vremena za djecu.
No Isus je rekao neka puste djecu, neka Mu priđu. I uz to bio je gnjevan.
Što djeca mogu ponuditi?
Isusova ljutnja gorjela je zbog toga koliko su učenici pogrešno shvatili Njegovo srce. Ono što je zapanjujuće jest to da Isus ne prekorava prevladavajući pogled svijeta, nego da prekorava svoje učenike, koji su kopirali svjetovan način razmišljanja i zbog toga što su mislili da i Isus tako razmišlja. Svjetovan pogled nije se obazirao na djecu, samo na status.
Kada Isus kaže djeci ”takvima pripada Kraljevstvo Božje,” Isus ne misli da Kraljevstvo pripada slatkima i nevinima, nego bespomoćnim i onima koji su u potrebi, poput djece. Onima praznih ruku. Slabima.
Učenici, poput nas, vole procjenjivati ljude na temelju onoga što misle da mogu učiniti za njih. Bližnji postaju kandidati na temelju onoga što mogu učiniti za mene, poput židovskih učenjaka iz prve polovice 10. poglavlja Markovog evanđelja, odnosno od 1. do 12 stiha ili mladog bogataša, opisanog u drugoj polovici, odnosno od 17. do 31. stiha. Želimo da oni budu u našoj momčadi, ne djeca. Djeca su najgora. Što djeca znaju? Kako djeca mogu doprinijeti?
„Zaista, kažem vam: “Tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, neće doći u njega.”“ (Marko 10, 16)
Što čini razliku?
Radilo se o stvarnoj djeci koju je Isus toga dana držao, no ova se poruka odnosi na sve nas. Isusa trebamo prihvatiti kao bespomoćni ljudi. To jest, Isus nas takve prihvaća. Isus djeluje s onih praznih ruku, sa slabima.
To je nešto što nisam razumio prije svih tih godina, kada sam stajao na parkiralištu, tijekom razgovora o obrazovanju i budućnosti.
No prošlog proljeća, moja supruga, odnosno djevojka koja je sa mnom stajala na parkiralištu, rodila je naše osmo dijete, usred ove Covid situacije, zbog koje dani djeluju kao tjedni. Nakon što smo s novorođenim djetetom ušli u naš dom, pozdravio nas je kaos braće i sestara bebe, koji još uvijek nisu mogli puno toga učiniti samostalno. Željeli su vidjeti njezino lice, poput sve djece i tada mi je sinulo da je ovo mjesto gdje ”akcija” zaista jest.
Želio sam biti ondje gdje Bog djeluje i dalje to želim. No ono što čini razliku jest spoznaja o tomu gdje Bog djeluje. „Pustite dječicu neka dođu kod mene.“ Još uvijek se prisjećam ovoga dok me preplavljuju dodiri, zagrljaji i rečenice ”je li vrijeme za večeru?” Isus je mislio na dječicu poput ove. Takve ljude Isus dočekuje. U takvim situacijama Isus djeluje.
Autor: Jonathan Parnell; Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.
