Sve što biste htjeli promijeniti kod svog djeteta, možda prvo trebate promijeniti kod sebe
Poznata ruska psihologinja i obiteljska psihoterapeutkinja Julija Borisovna Gipenrejter autorica je brojnih knjiga o roditeljstvu, a svojevremeno je bila i profesorica opće psihologije na poznatom Lomonosov sveučilištu u Moskvi.
Ovo su njezinih 14 pravila za odgoj djece.
1. Prihvaćati dijete bezuvjetno – to ne znači voljeti ga zato što je ono lijepo, pametno, spretno, odličan učenik, pomaže drugima itd. – nego voljeti ga samo zato što postoji.
2. Ne petljajte se u ono što dijete radi ako ne traži pomoć. Nepetljanjem mu poručujete: “S tobom je sve u redu. Naravno da ćeš se snaći!”
3. Ako je djetetu teško i spremno je da prihvati vašu pomoć, obavezno mu pomozite. Pritom na sebe preuzmite samo ono što dijete ne može obaviti samo, a ostatak neka radi sam. Kako osvaja nove radnje, tako mu postupno prepuštajte sve više toga da obavlja samostalno.
4. Dijete će sutra raditi samo ono što je danas radilo s mamom i to baš zato što je to radilo “s mamom”. Količina onoga što smo uradili “zajedno” postaje zlatna rezerva za dijete, njegov potencijal za blisku budućnost.
5. Polako, ali sigurno skidajte sa sebe brigu i obaveze o osobnim stvarima djeteta i prepuštajte ih njemu.
6. Osobnost i sposobnosti djeteta se razvijaju samo u onom području koju je samo odabralo jer je baš to htjelo i jer ga baš to zanima.
7. Možete izražavati nezadovoljstvo zbog nekog djetetovog postupka, ali ne zbog samog djeteta. Možete osuditi djetetove postupke, ali ne i djetetove osjećaje, koliko god da su nepoželjni ili nedopustivi.
8. Grlite dijete više puta dnevno – 4 zagrljaja su neophodna za puko preživljavanje, a za lijepo raspoloženje potrebno je najmanje 8 zagrljaja dnevno! I to ne samo djetetu nego i odraslima.
9. Osmislite nekoliko poslova s djetetom ili nekoliko obiteljskih aktivnosti, koji će formirati zonu radosti. Nešto od toga neka postane “ritual”, neka ga dijete očekuje znajući da će sigurno doći ako ne učini nešto loše. Otkažite ih samo ako je zaista “počinilo prekršaj”.
10. Najbolja kazna za dijete jeste da ga lišite nečeg lijepog, a ne pričinite mu ništa ružno.
11. Djeci je daleko potrebnije da se kreću, istražuju predmete, isprobavaju snagu. Zabraniti im tako nešto isto je kao pregraditi nabujalu rijeku. Bolje će biti ako se pobrinete da tok bude ugodan, a korito sigurno.
12. Ne samo da su djeci potrebni red i pravila ponašanja, nego ih ona i žele i očekuju! Tako lakše razumiju život i snalaze se u njemu, to im daje osjećaj sigurnosti.
13. Djetetu je drago kada razumijemo njegove potrebe. Jedna od najvažnijih je da istražuje svet i stvara utiske. Dijete istražuje svoje mogućnosti i polako pomjera granice. Kada je malo, hoće da se popne što više na drvo, kad malo naraste – hoće pobjeći s prijateljima u tuđe dvorište, zatim da se vrati kući kasnije nego obično. Dosta toga ovisi o tome kako se ponašaju roditelji. U takvim situacijama opomene i zabrane su često bezuspješne.
14. Sve što bismo kod djeteta htjeli najprije promijeniti bi trebali provjeriti da nije to upravo ono što bismo trebali promijeniti kod nas samih.