Dokazano je da psi mogu nanjušiti različite bolesti, a osobito rak. Sada postoje i dvije nevjerojatne priče koje potvrđuju da je to istina.
Psi imaju mogućnost nanjušiti stanice čiji metabolizam je narušen. Kada nešto nije u redu u organizmu ljudima se često promijeni miris kože, znoja, pa i zadah.
Evo kako su se ponašala dva psa koja su namirisala da su im gazdarice bolesne.
O Emilie Clark i njenom psu Mii
– Jedne noći u studenom 2011. godine bila sam za svojim računalom kada je Mia skočila na monitor i zaronila glavu u moju lijevu dojku. Zatvorila je oči i počela me u panici lizati. To me je prepalo, jer sam znala da ima običaj lizati modricu ili posjekotinu.
Polako sam je odgurnula od sebe, ali ona me je nastavila gledati ravno u oči i to toliko napadno da sam odmah znala da mi želi nešto poručiti. Uznemirila sam se. Mia je izgledala kao da je sigurna da nešto nije u redu s gornjim dijelom moje lijeve dojke. Nisam uspjela ništa napipati. Moje grudi su ionako bile prirodno grudaste, pa mi je to otežavalo situaciju. Tijekom cijele večeri Mia je nepomično ležala na mom lap topu i zurila u područje na mojim grudima koju je prethodno lizala.
Sutradan sam otišla kod liječnika, morala sam ovo provjeriti. Osjećala sam strah. Pitala sam mogu li napraviti mamografiju. Nisam rekla doktoru da je moj pas nanjušio nešto da ne bi bila glupa situacija. Još gluplje sam se osjećala što sam saznala da je Mia bila u pravu, dijagnosticiran mi je rak dojke, a imala sam samo 24 godine.
Nijedan onkolog nije vjerovao da mi je pas nanjušio rak i da mi je pomogao kako bi saznala da sam bolesna, iako su znali da postoje nagovještaji da je to moguće.
Postoji dobrotvorna organizacija “Medical Detection Dogs” koja trenira pse da nanjuše karcinoma, a sponzorira je britanski Institut za istraživanje raka. Znanstvenici su sada dokazali da psi imaju tu mogućnost da nanjuše ovu tešku bolest te pomognu ljudima da na vrijeme uspostave dijagnozu, a onda da se liječe.
Na sreću moj rak se nije proširio i nakon 16 mjeseci intenzivne terapije liječnici su mi rekli da sam “čista”. U međuvremenu, ja sam ponovo izgradila svoj život, od temelja do vrha. Bez obzira na to što će mi se događati u budućnosti, svjesna sam da Mia i ja imamo neraskidivu snažnu vezu koju ću čuvati.
O doktorici Claire Guest i njezinom psu Daisy
– Sada imam 50 godina. ali u 46-oj mi se dogodilo nešto nesvakidašnje. Daisy je inzistirala da drži šape na mojim grudima. Odgurnula sam je lagano. Ali ona se nervozno bacila ponovo na mene. Obje smo bile uznemirene. Koliko god puta sam je odgurnula, ona se ponovo vraćala. Kada sam ustala, bila je toliko agresivna što nije ni malo tipično za nju. Do tada je bila normalan, umiljat, srćan pas koji nije čak ni jurio za drugim psima u parku.
Iznenada ona me je gurnula i to opet po grudima. Bila sam iznenađena što nisam pala, ali sam iza toga osjetila blag pritisak u grudnom košu. To je trajalo nekoliko dana, a zatim sam napipala malu grudicu.
Odmah sam zakazala kod ginekologa. Prvo mišljenje je bilo da se radi o cisti, ali doktor nije bio siguran, pa mi je zakazao mamografiju. Hvala Bogu, ispostavilo se da je bio u pravu. Bila je to obična cista. Međutim, mamografija je pokazala još nešto. Dublje u tkivu su mi otkrivene stanice raka. Sreća je bila što je bolest dijagnosticirana na vrijeme, pa je i operacija mogla da se izvrši laparoskopski. Zatim je išla kemoterapija u trajanju od šest mjeseci.
Liječnik mi je potvrdio ono što sam i sama znala, da nije bilo Daisy tko zna kad bi se bolest utvrdila. Dok bi se stanice probile na površinu kože kako vi ih mogla napipati to bi već bilo kasni, jer bi rak bio u poodmakloj fazi širenja.
Sada ne sumnjam da će u budućnosti psi biti jedini koji će se koristiti za uspostavljanje dijagnoze za ovo teško oboljenje.
