Prije nekoliko tjedana svjedočio sam čudu. To je bila ona vrsta čuda za koju sam se često molio i ona vrsta koju nisam očekivao. I onda, na običan trenutak običnog dana, dogodilo se.
Čovjek kojeg sam dugo poznavao i volio, čovjek u kojeg sam puno uložio truda i za kojeg sam se molio, čovjek u vezi kojeg sam ponekad očajavao i protiv kojeg sam sagriješio, se promijenio. Zaista se promijenio. Božji Duh lebdio je vodama njegove duše, obasjavši staru i tvrdoglavu tminu, nakon čega sam svjedočio zapanjujućem i čudesnom djelu poslušnosti. To je bio trenutak vrijedan divljenja anđela.
Dok sada razmišljam o tom čudu, kao i o godinama koje su prethodile do tog čuda, volio bih da mogu povući sve nestrpljive reakcije koje sam izrekao: cinične misli, prijekore koje sam izgovarao u frustraciji, molitve koje sam izgovorio za njega u koje nisam vjerovao, ne pravednički unutarnji gnjev. No više od toga, divim se Božjem strpljenju, zbog toga što Ga nije sram nazivati mene i ovog čovjeka, svojima.
Prečesto se trudim oko drugih znatno manje, nego što se oko njih trudi Bog. Dok ja pratim rast drugih po tome koliko su napredovali u danima i tjednima, živi Bog, kako piše David Powlinson, zadovoljan je u radu s ljudima kroz godine, desetljeća, kroz cijeli životni vijek. I kako želim biti poput Isusa: želim žarko iščekivati promjenu, želim vjerno moliti za promjenu i nakon toga želim strpljivo moliti za promjenu.
Čuda su čudesni događaji. No za mnoga čuda je potrebno vrijeme i nevjerojatno strpljenje.
Učenici savršenog strpljenja
Apostol Pavao znao je ponešto o takvom strpljenju. Njegovo vlastito svjedočanstvo sadrži pokazatelje Božje strpljive ljubavi, Njegovog savršenog strpljenja. (1. Timoteju 1, 16) Pavao se sjećao takvog strpljenja. Nije ga mogao zaboraviti.
Kao odgovor na to i sam je živio i služio sa strpljenjem. Što drugo je moglo nagnati Pavla na nastavak služenja u crkvama, koje su ponekad slomile njegovo srce, u crkvama kao što su ona u Korintu ili na Galaciji? Iako su ga klevetali (2. Korinćanima 10, 1-2), iako ga nisu cijenili (Galaćanima 4, 15-16), iako se neprestano suočavao s ludostima i grijehom (1. Korinćanima 3, 1-4) Pavao je ostao strpljiv, učenik Božje savršene strpljivosti. Čeznuo je, molio je, radio je, preklinjao, ali je isto tako čekao sa ”najvećom strpljivosti”. (2. Korinćanima 12, 12) Dopustio je da se čuda događaju u vrijeme koje je Bog odabrao.
Tako je učio i druge: „…propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.“ (2. Timoteju 4, 2) „Potičemo vas, braćo: opominjite neuredne, sokolite malodušne, podržavajte slabe, budite velikodušni prema svima!“ (1. Solunjanima 5, 14) Za Pavla, strpljenje nije bio samo jedan od načina reagiranja: to je bio njegov najvažniji način reagiranja.
Odakle bi takva ”potpuna strpljivost” mogla doći?
Gdje možemo pronaći snagu za strpljivost, ne samo s onima koji izgledaju kao da se nadaju ili s onima čije borbe razumijemo, nego za sve ljude? Strpljenje poput Pavlovog, djelomično dolazi i od ”pogleda unatrag”, iz Božje strpljivosti prema nama. No Pavao nam daje još toga. Vrlo često, kada je odgovarao na grijeh i ludost strpljenjem, njegove oči gledale su prema naprijed.
Zamislite ih tada
Zamislite kršćanina koji vam uzrokuje najviše tuge i stresa. Brat ili sestra u vašoj malenoj skupini, roditelj, brat ili sestra u obitelji, vaše vlastito dijete. Što vidite kada pogledate u tog čovjeka, pogotovo u njihovim ”najgorim” trenucima? Tvrdoglav, mladi čovjek, koji savjete ne shvaća ozbiljno. Možda neozbiljna žena, čije ”da” je zapravo ”vidjet ćemo” i češće ”ne”. Bol u srcu ili glavobolja. Gubitak vremena. Neugodnost ili prekid komunikacije.
Takve procjene su razumljive, barem čovjeku poput mene. No što je Pavao vidio? Nesumnjivo, vidio je dušu u problemima, kao što i mi vidimo. No dok mi često samo vidimo ono što jest, Pavao je imao nevjerojatno sposobnost vidjeti što bi moglo biti: a u Kristu, što će biti. Mi vidimo nepotpunog čovjeka, Pavao vidi čovjeka na kojemu Bog radi i što će taj čovjek jednoga dana biti. Vidio je sveca koji posrće, u svjetlu onoga što će on jednoga dana postati:
„…uvjeren u ovo: Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa.“ (Filipljanima 1, 6)
Prečesto ljude stavljam u vrlo maleni okvir: zarobim ih u onome kako izgledaju sada i kako se ponašaju sada i pritom ne želim vidjeti njihovu pozadinu, kao niti smjer u kojem idu. No apostol Pavao je koristio širok okvir. Dovoljno širok da vidi tminu i smrt iz koje su drugi došli i dovoljno širok kako bi vidio svjetlost i život, prema kojemu idu.
Pavao je, naravno, vidio sadašnji trenutak. Njegova ga strpljivost nije spriječila u prekoravanju i ispravljanju, niti u upozoravanju kada je to bilo potrebno. No kada je pogledao nekoga tko je bio u Kristu, tko se pokaje i vjeruje i tko se često spotiče, današnji dan nije bio toliko važan za njega, kao što je bio ”dan Isusa Krista”, kada će ovaj manjkavi svetac zasjati poput Sunca u Božjem kraljevstvu. (Matej 13, 43)
S obzirom na to, mogao je osim današnjeg spoticanja, vidjeti i kako taj svetac sutra stoji. Mogao je primijetiti crtu, koja postoji između današnjeg obeshrabrujućeg neuspjeha i sutrašnje konačne pobjede. Mogao je zamisliti ljutnju koja postaje smirenost, požudu koja postaje čista, mrmljanje koje postaje tiho zadovoljstvo, a gorčina oproštenje; ne zato što su ljudi sami po sebi prepuni obećanja, nego zato što naš vjerni Bog dovršava ono što započne.
Navedite ih sada
Da, razmišljam o ovome. Pavao je napisao ove riječi Filipljanima, crkvi koja je rasla. Bi li isto to napisao i danas onima koji su u problemima? Zaista bi i zaista jest. Započinje poslanicu Korinćanima na isti način. (1. Korinćanima 1, 8-9) Dok piše poslanicu, otkriva još jednu dimenziju pobožne strpljivosti: strpljenje koje ne samo da zamišlja druge kršćane tada, nego tu buduću stvarnost privlači u sadašnjost i navodi te kršćane sada. Oni vide da, u Kristu, Sunce života drugog čovjeka izlazi, ne zalazi i nakon toga definira tog čovjeka prema danu koji dolazi, a ne prema noći koja traje.
I tako Pavao, iako ga je obeshrabrio i razočarao spor napredak Korinćana, započinje poslanicu navodeći ono tko su oni doista: „Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega.“ (1. Korinćanima 1, 2) O Korinćani, možda se ponekad ponašate kao grješnici i luđaci, no to nije vaš identitet. U Kristu, vaše ime je ”svet”.
Ovakvo imenovanje, koje odlikuje strpljivost, pronalazimo i na drugim mjestima, možda najviše u Petrovom životu. Kad je sebe vidio samo kao “grješnog čovjeka”, kojeg je Isus mogao napustiti, naš strpljivi Gospodin nazvao ga je ribarom ljudi. (Luka 5,8-10) Kasnije, kada se Petar sigurno osjećao kao izgubljena i očajna ovca, naš strpljivi Gospodin nazvao ga je pastirom. (Ivan 21, 15-17)
Svaki Petar koji je doživio neuspjehe, treba nekoga tko će vjerovati da neuspjeh ne mora definirati njegov identitet. Svaki posrnuli Korinćanin treba nekoga tko će vidjeti njegov grijeh i usprkos toga će ga i dalje nazivati svecem. Svaki obeshrabreni kršćanin treba nekoga tko će mu podići pogled prema nadolazećem danu, kada će sve što zasjenjuje naše duše, pobjeći ispred lica Krista, koji nas pažljivo čisti i koji je strpljiv prema nama. Naravno, nikoga ne želimo imenovati drugačije od onoga kako ga Bog imenuje. Ali ako je Isus mogao vidjeti pastira u Petru, ako je Pavao mogao vidjeti svece u Korinćanima, onda je sigurno da jedni drugima možemo davati bolja imena i da jedni na druge možemo gledati na bolji način, nego što to ponekad činimo. To bi napravilo veliku razliku. Kada se osjećamo potpuno izgubljeno, u nekoj šumi neuspjeha, opis u vjeri nas samih, može biti poput staze koja se iznenada pojavljuje i svjetla koje će nas voditi. Takav nam opis nalaže da ne trebamo ostati ovdje gdje jesmo. U Isusu možemo biti više od onoga što smo sada.
Prostor za rast onog dobrog
Nekoliko puta u Pavlovim poslanicama, milost strpljivosti drži ruku s drugom, od Duha danom, vrlinom: ljubaznošću. ”Ljubav je strpljiva i dobrostiva”, piše on Korinćanima. (1. Korinćanima 13,4) On također piše o “bogatstvu Božje dobrote, strpljivosti i uzdržljivosti”. (Rimljanima 2, 4) U vrtu Duha Svetoga dvoje raste jedno uz drugo: ”strpljivost, dobrota”. (Galaćanima 5,22)
Takvo uparivanje nalaže da istinski strpljivi ne samo drže jezik za zubima, niti obuzdati goruću frustraciju iza usiljenog osmijeha. Ne, njihovo je strpljenje proizvod dublje strasti, pobožne i čiste: ljubavi prema dobroti, upravo one dobrote koja vodi pokajanju. (Rimljanima 2,4) Kao što je Bog bio strpljivo ljubazan prema nama, kao što je Bog, upravo sada, strpljivo ljubazan prema nama, tako i mi trebamo naučiti voljeti biti strpljivi prema drugima. Zamislite, strpljivost poput zidova vrta, koja štiti krhke izdanke milosti u duši drugoga. Dok nestrpljenje dopušta vjetru uništenje, a životinjama da gaze i žderu, strpljenje daje prostora za rast dobrih stvari. Pruža prostora dobroti koja može sjati poput Sunca i koja može padati poput kiše, kako bi djelo koje je Bog započeo, moglo izrasti.
Vi i ja smo, dragi kršćani, vrt unutar Božjih zidova. Kakvu god da milost imamo, čudo je koje je stvorila Njegova strpljivost i hranila njegova dobrota. Ista se čuda događaju i danas. Možda ćemo ih vidjeti više ako molimo, zamišljamo, imenujemo, čekamo i ako svaku svoju riječ ogrnemo dijelom strpljenja, koju smo primili od Njega.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
