Jedna od (po meni) bitnih razlika između većine protestanata i rimokatolika jest numeracija Deset zapovijedi ili Dekaloga.
Razlika
Naime, kod većine protestanata (reformirani, anglikanci), a i kršćana reformacijske baštine (ukoliko spominju Dekalog kao bitan) prve dvije zapovijedi glase ovako:
Prolog i prva zapovijed: Ja sam Gospodin Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih Bogova uz mene.
Druga zapovijed: Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi.
Kod rimokatolika i, nažalost, luterana*, prve dvije zapovijedi glase ovako:
Prva zapovijed: Ja sam Gospodin Bog tvoj: Nemoj imati drugih bogova uz mene.
Po ovoj numeraciji se zapovijed „Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi“ tretira samo kao pojašnjenje prve zapovijedi i najčešće se potpuno izostavlja iz teksta.
Druga zapovijed: Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud.
Reformiranima i anglikancima je ovo treća zapovijed.
Da bi imali deset zapovijedi, kako pojam Dekalog i nalaže, kod rimokatolika i luterana je deseta zapovijed podijeljena u dvije:
Deveta zapovijed: Ne poželi tuđega ženidbenog druga.
Deseta zapovijed: Ne poželi nikakve tuđe stvari .
Kod Luthera, deveta zapovijed glasi: Ne poželi kuće bližnjega svoga. Deseta glasi: Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni vola njegova, ni magarca njegova, ni išta što je bližnjega tvoga.
Kod reformiranih i anglikanaca je to oboje deseta zapovijed jer se odnosi na suštinski jednu te istu zapovijed: Ne poželi ništa što je tuđe.
Mnogi rimokatolici se vjerojatno pitaju nešto poput: „ Zašto su protestanti izmijenili uvriježeni tekst Dekaloga?“ Međutim, odgovor glasi da nisu protestanti ti koji su izmijenili izvorni raspored (pa i tekst) Dekaloga, već se rimokatolici služe onim izmijenjenim. Protestanti se služe onom starijom izvornom numeracijom.
Način na koji protestanti numeriraju Dekalog bio je uvriježen već u prvim stoljećima kršćanstva, te kod crkvenih otaca, a i danas je uvriježen i u istočnim-pravoslavnim crkvama. Takav „protestantski“ način numeriranja Dekaloga bio je uobičajen sve do Augustina koji je počeo koristiti način numeriranja kakav se nakon toga uvriježio u zapadnoj rimskoj crkvi.
Jean Calvin o tome piše u Institucijama sljedeće: „…. Međutim, Gospod nas u prvoj Tablici uči pobožnosti i vjeri da bismo slavili njegovo veličanstvo. U drugoj naređuje kako treba, zbog straha od njega, da vladamo zajedno…. U pogledu broja zapovijesti ne postoji sumnja, tim prije što je Gospod svojom riječi isključio bilo kakvu proturječnost, rasprava se može odnositi samo na podjelu. Oni koji ih toliko dijele da na prvoj Tablici ima tri zapovijesti, a sedam na drugoj, brišu zapovijest o slikama iz broja drugih, ili je stavljaju pod prvu, a Gospod je stavio kao posebnu zapovijest. Osim toga, nepromišljeno dijele u dvije tablice desetu zapovijest da ne poželimo dobra bližnjeg svog. Još jedan razlog upućuje na pobijanje: za njihovu podjelu prvobitna crkva nije znala, kao što ćemo dalje vidjeti… Što se mene tiče, pošto ne mogu držati drugačijim deset riječi, koje Mojsije spominje, do za deset pravila (osim ako budem uvjeren u suprotno očiglednim razlogom), tim prije što mi se čini da ih možemo redom na prste nabrojati, neka oni misle što hoće, a ja ću slijediti ono što mi izgleda najvjerojatnije… Ovu podjelu je dao Origen bez teškoća, kao opće usvojeno u njegovo vrijeme; sveti Augustin je također odobrava u trećoj knjizi ad Bonifacium. Istina je i da na drugom mjestu kaže da mu se prva podjela (op. a. onakva kakva je danas uvriježena u rimskoj crkvi) više dopada. Ali razlog je suviše površan: kad bi se samo tri zapovijesti stavile u prvu Tablicu, to bi predstavljalo Sveto Trojstvo, mada na tom istom mjestu ne krije da mu se uostalom naša podjela više dopada. Drugi pak od Svetih Otaca se slaže s našim mišljenjem, pisac nezavršenih komentara uz Svetog Mateja.“ (Žan Kalvin Nauk hrišćanske vere, str. 117-118.)
Kao što vidimo numeriranje Dekaloga kako to većina protestanata čini je izvorno kršćansko, potpunije odražava biblijski tekst i njegove namjere, te ne izbjegava bitnu Božju zapovijed o zabrani štovanja idola.
Dekalog je dakle izvorno od početaka kršćanstva raspoređen ovako:
Prva Tablica Dekaloga posvećena ispravnom štovanju Boga
Bog je izgovorio sve ove Riječi:
Prolog i prva zapovijed: Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.
Druga zapovijed: Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Gospodin, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.
Treća zapovijed: Ne uzimaj uzalud imena Gospodina, Boga svoga, jer Gospodin ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.
Četvrta zapovijed: Sjeti se da svetkuješ dan odmora. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana Gospodnji, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Gospodin je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Gospodin blagoslovio i posvetio dan sabat.
Druga Tablica Dekaloga posvećena ispravnom odnosu prema bližnjem
Peta zapovijed: Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti da Gospodin, Bog tvoj.
Šesta zapovijed: Ne ubij!
Sedma zapovijed: Ne učini preljuba!
Osma zapovijed: Ne ukradi!
Deveta zapovijed: Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!
Deseta zapovijed (svodi se na zajednički nazivnik „ne poželi išta što je bližnjega tvoga“): Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je od bližnjega tvoga!
(Izlazak 20, 1-17 i 5, Ponovljeni zakon 5, 6-21).
Štetna praksa
Rimokatolički način numeriranja Dekaloga smatram u bitnom štetnim iz najmanje dva razloga.
Prvo, zato što ne slijedi i ne naglašava zapovijed koju sama Biblija očigledno želi naglasiti. A to je zapovijed: „Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.“
Drugo (a povezno s prvim), ne ističe već kao da izbjegava zabranu onoga što je ljudima od najranijih vremena velik kamen spoticanja, a to je idolopoklonstvo. Idolopoklonstvo je nešto na što se ljudi lako spotiču. Spotiču se kroz pogrešan odnos spram slika i kipova od koje u svome neznanju i danas štuju kao idole, očekujući od njih čudotvorne moći i klanjajući im se kao samome Bogu. Do idolatrije dolazi i u prenesenom značenju, kroz pretjeranu sklonost materijalizmu, konzumerizmu, karijeri, novcu, dodvoravanju i sličnom.
Badava rimokatolički teolozi (u teoriji) naglašavaju da su slike i kipovi samo predmet poštovanja i u svrhu podsjećanja(2), kada je praksa vjerničkog puka sasvim drugačija. Puk nosi razne kvazikršćanske amajlije za sreću jer će im tako valjda Bog biti više na pomoći. Pobožno i pokorno kleči pred raznim relikvijama, te kipovima svetaca, Marije i Isusa, cjeliva ih i očekuje vidjeti suze, krv, ozdravljenje ili neko drugo čudo. Hodočaste u ista stara svetišta poganskim bogovima (u našim krajevima, na primjer, božici Mokoš), sada zaogrnutima u kršćansko ruho i posvećenima Bogorodici ili nekom svecu. Dakle, uvelike čine upravo ono što zapovijed štovanja idola, koja se (možda prigodno namjerno) propušta naglasiti i poučiti, zabranjuje.
Važnost umjerenosti
Osobno se ne protivim (mada valja naglasiti da se Jean Calvin, a potom i reformirana tradicija, to čine, Nauk hrišćanske vere, str. 121-128.) svakom prisustvu slika ili likova u crkvi. Radikalno inzistiranje na uklanjanju svake slike ili kipa nas također može odvesti u druge štetne krajnosti. Protivim se ikonoklazmu jer jedna od svrha ikona jest poučiti vjernike da su oni sami najljepša ikona Božja, pozvani na stalno posvećenje, kako bi što bolje, čistije i savršenije odražavali sliku Božju na koju su stvoreni. I sam Isus je utjelovljeni Bog, te je time pokazao da Bog ono vidljivo i materijalno posvećuje, voli i koristi kao i ono duhovno. Osim toga, na bogoslužju su nam kao oruđe i inspiracija nužno potrebna i materijalna sredstva.
Tako je Židovima na Sinaju bilo zapovjeđeno napraviti zavjetni kovčeg i na njega staviti Pomirlište sa zlatnim kerubinima na svakom kraju (Izlazak 25, 18-20), ni Prebivalište s izvezenim anđeoskim slikama na zavjesama nije bilo smatrano idolopoklonstvom (Izlazak 36, 35-38). Mojsije je bilo zapovjeđeno da napravi mjedenu zmiju i stavio je na stup, tako da je svatko tko pogleda u nju mogao živjeti (Brojevi 21, 8-9.). Ta mjedena zmija je predstavljala nagoviještaj žrtve Isusa Krista na križu (Ivan 3, 14). Dakle, biti zagledan u nju nije se razmatralo kao idolopoklonstvo. Možemo još spomenuti i urese Salomonovog hrama, dvora i prijestolja (1 Kraljevima 6, 18-35; 7, 25; 10, 19-20)
Zaključak
No s prisutnošću slika i kipova treba biti iznimno oprezan i ne valja pretjerivati, a vjernike treba oštro i jasno poučiti da od njih valja odijeliti svako praznovjerje, kao i diviniziranje, štovanje i klanjanje koje pripada samo Bogu. Vjernike valja poučiti da se i pouzdanje u znanje, vještinu, novac, rad, materijalno blagostanje, oslanjanje na ljude (Psalam 33, 16-17) i slično, također mogu lako razviti u oblik idolopoklonstva.
Dakle, vjernicima treba biti naročito istaknuto ono što je loša i zabranjena praksa. Zato je vrlo važno, umjesto da ju se izbjegava, dati primjereno mjesto biblijskoj zapovijedi „Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi“.
Autor: Jasmin Koso
(1) Numeracija Deset zapovijedi koju je Luther poznavao bila je ona Rimske crkve. Luther se u svoje vrijeme vjerojatno nije dalje bavio ovim problemom već je samo preuzeo numeraciju kakvu je najbolje poznavao (vidi: Martin Luther, Veliki i Mali katekizam). Tako su i Luteranske evangeličke crkve u svojoj tradiciji naslijedile ovakvu numeraciju
(2) Zapovijed zabrane štovanja idola se ipak nalazi u Katekizmu Katoličke crkve pod stavkom 2084. u odjeljku koji govori o Deset zapovijedi.
