Trebamo raditi na svome tijelu kako bi njime proslavili Boga. Je li tjelovježba bitna u kršćanskom životu? I koliko?
„Neki od nas zamišljaju kršćanski život kao sjedeći“, rekao mi je dobar prijatelj. „Život koji se više zasniva na sjedenju nego stajanju, govorenju i slušanju nego na bilo čemu što uzrokuje napor.“
Raspravljali smo o novozavjetnim zapovijedima koje govore o ljubavi i dobrim djelima. Suprotno bilo kakvoj pretpostavci da se Kristoliki život živi uglavnom u dnevnim boravcima i kafićima, nećemo dobiti dojam da su rani kršćani uglavnom sjedili.
Premda su nam dobrodošli odmori, kako bismo mogli meditirati, proučavati i biti mirni u Božjoj prisutnosti, također čitamo o učenjima Isusa, Petra, Jakova i Pavla, koji nas, jedan za drugim, šalju u evanđeljem ispunjenu, vjerom napojenu aktivnost koja ima značenje.
Posvećeni činjenju dobra
Za početak, razmotrimo ono što je apostol Pavao imao za reći svojim mladim pomoćnicima, Timoteju i Titu. Bogati u ovom sadašnjem vremenu, pisao je, ne trebaju sjediti i čuvati svoje bogatstvo nego „činiti dobro, biti bogati u dobrim djelima, biti velikodušni i spremni dijeliti.“ (1. Timoteju 6, 18)
Tit bi također trebao biti aktivan: ne samo podučavati nego se „u svemu pokazati uzorom dobrih djela.“ (Titu 2, 7) Ne samo biti uzor u onome što ne treba činiti, nego biti i uzor po dobrim djelima koja čini.
Pavao je od obojice svojih štićenika očekivao djelovanje kroz riječi i dobra djela. On je očekivao od svih kršćana, ne samo da budu spremi činiti dobro, nego da budu „željni činiti dobra djela.“ (Titu 2, 14) Problem s lažnim učiteljima na Kreti je bio ovaj: „Oni ispovijedaju da poznaju Boga, ali njihova djela to opovrgavaju. Oni su odvratni, nesposobni za svako dobro djelo“ (Titu 1, 16) Suprotno tome, Pavao kaže: „Naši također trebaju naučiti nadmetati se u lijepim djelima, za sučeliti se hitnim potrebama. Tako oni neće biti besplodni.“ (Titu 3, 14) Za obojicu, Timoteja i Tita, apostol je osmislio izraz koji će biti od velike pomoći, pogotovo u naše sjedilačko vrijeme: „…spremni za svako dobro djelo.“ (2. Timoteju 2, 21; Titu 3, 1)
Spremni činiti dobro
Spremnost za činjenje dobra može zvučati lagano u teoriji, no na djelu to je poziv, koji može biti zahtjevan. U našem svijetu tijela i krvi, sada i automobila i pametnih telefona, tjelesna i emocionalna komponenta prate duhovnu u našoj spremnosti za činjenjem dobra. Kršćanska dobra djela započinju u duši, u srcu koje pripada Kristu, u vjeri zbog koje dobivamo Njegovu naklonost, u želji da našu pozornost usmjerimo prema Njemu, u ljubavi zbog koje želimo drugima činiti dobro.
No onda dolaze ta tijela. Ne možemo ih zaobići. Hoće li ona biti prepreke za činjenje dobra ili će biti spremna djelovati? Kada budu trebala ustati, hoće li naša volja biti spremna slomiti inerciju naše neaktivnosti? Kada ljubav zazove, hoće li naša tijela biti spremna na aktivnost, hoće li ruke i noge biti dovoljno snažne i lagane, kako bi mogle dosegnuti, podignuti, gurnuti i povući? Hoće li naša stopala i noge biti ispunjene energijom? Hoću li biti spreman i željan upotrijebiti tijelo koje mi je Bog dao ili ću upiti obrazac ovoga vremena zbog kojeg ću svoje tijelo koristiti što je manje moguće?
Tijelo koje se odmara ostaje u odmoru, sve dok ne počne djelovati na temelju sile.
Bog je pripremio tijelo
Bog nije osmislio ljudsko tijelo kako bi ono bilo pasivno. Postoje dragocjeni darovi, koje je osmislio i koje daje Bog, koji nam omogućavaju da živimo i činimo dobro, za Njegovu slavu, u našem svijetu. Isus kaže: „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“ (Matej 5, 16) To zahtijeva naša tijela.
Ne samo da naša tijela nisu stvorena za „seksualni nemoral“, kako piše Pavao u 1. Korinćanima 6, 13, nego su ona afirmativno stvorena „za Gospodina;“ tomu dodajemo: „Gospodin podržava tijelo.“ Gospodin voli tijelo, podržava ga, nije protiv naših tijela niti sumnjičav po pitanju istih. Bog je svome Sinu dao ljudsko tijelo. Zašto? Kao sredstvo uz pomoć kojeg će moći činiti dobro u ovome svijetu.
Poslanica Hebrejima koristi riječi Psalma 40 i stavlja ih na Isusove usne, koji kaže svome Ocu: „Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i pokajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: “Evo dolazim!” U svitku knjige piše za mene: “Vršiti, Bože, volju tvoju!“ (Hebrejima 10, 5-7)
Predstavite svoje tijelo
Mi također imamo naša tijela, koja nam je dao naš Otac, kako bismo izvršavali Njegovu volju na ovome svijetu, kako bismo našim tijelima činili dobro, kako bismo ih koristili za napredak Božjeg kraljevstva i slave tjelesnim djelima koja činimo iz vjere i riječima, koje daju značenje našim djelima. Ne samo da trebamo izbjegavati negativno, nego trebamo činiti i pozitivno: „Proslaviti Boga našim tijelima.“ (1. Korinćanima 6, 20)
Trebamo predstaviti naša tijela kao živuće žrtve (Rimljanima 12, 1) i naše udove ne kao instrumente grijeha, nego kao instrumente pravednosti. (Rimljanima 6, 13) Hoćemo li to postići na aktivan ili sjedeći način? Vrlo vjerojatno i najčešće, to će zahtijevati barem nekakvu aktivnost, trud, napor i djelovanje; ponekad i puno djelovanja. Upravljamo našim udovima i mišićima kako bi se kretali kroz ovaj svijet, nogama kako bi koračale prema potrebi, prema pozivu ljubavi, rukama koje dosežu kako bi pomogle.
Pitanje ovdje nije trebaju li kršćani svoja tijela kako bi izvršavala svoj Bogom dani poziv u ovome svijetu, nego hoće li biti spremni koristiti ih, dok svaki novi dan pruža nove prilike? Hoćemo li dopustiti da nas stanje našeg vremena uspori, održi mirnima, učini nas pasivnima, umjesto da budemo aktivni u činjenju onoga na što nas je Bog pozvao?
Hoćemo li se „prilagoditi ovome svijetu“ i njegovim sjedilačkim postavkama, dopustiti da svijet olabavi našu vjeru i poziv ili ćemo biti „preobraženi obnovom naših umova i načina razmišljanja,“ tako da ne samo da ćemo biti u mogućnosti „razlikovati ono što je Božja volja,“ (Rimljanima 12, 2) nego ćemo također biti spremni i sposobni predstaviti naša tijela i činiti to?
Sposobni za što?
Kršćani mogu cijeniti izraz tjelesne spremnosti. Poziv na aktivnost, sposobnost, zdravo ljudsko tijelo u kondiciji ukazuje na to da tijelo nije samo po sebi sredstvo. Tjelesna kondicija ne služi samo za selfije i društvene mreže, nego i za korištenje tih tijela kako bismo mogli činiti nešto, poduzimati djela u ovome svijetu. Istinska tjelesna spremnost znači da spremnost naših tijela služi drugoj svrsi. Tijelo je sposobno za poduzimanje nečega. Pitanje glasi: za što je sposobno?
U Kristu, dobivamo daleko bolje odgovore na ovo pitanje, od onoga što nam pružaju sekularna kultura tjelovježbe i lažni bogovi. Na primjer, kao što je Pavao pisao svome štićeniku, želimo biti spremni za „činjenje svakog dobrog djela.“ (2. Timoteju 2, 21; Titu 3, 1) Želimo biti spremni djelovati i prikazivati Boga u ovome svijetu. Spremni korištenjem naših ruku, nogu, impulsom energije spremnosti, bez osjećaja umora, kroz svaki pokret. Spremni našim umovima, srcima i voljom, koja će nas nagnati na pokret; zbog koje ćemo željeti ustati i učiniti nešto, umjesto da samo sjedimo ispred zaslona, pokrenuti se u svijetu i pomoći ljudima, umjesto kalkuliranja kako bismo mogli proći uz najmanji mogući napor.
U Kristu, u službi ljubavi, želimo održavati naša tijela spremnima, kako bismo mogli u različitim razdobljima života koristiti naša tijela za ispunjavanje onoga na što nas je Bog pozvao. Želimo biti ljubazni prema ljudima koji žele činiti dobro za druge i koji posjeduju sposobnost da to čine dragovoljno, znajući da takvo dobro često zahtijeva napor od naših tijela, koji je često neugodan, čak i nezamisliv, ako smo lijeni i ako nismo u kondiciji.
Skromno održavanje
Kako se ne bismo zavaravali u vezi dostojanstva naših tijela u ovome palom svijetu, C.S. Lewis to vrlo dobro opisuje. Naša tijela su „podjednako jadna i apsurdno prekrasna.“ Ona su „korisna, čvrsta, lijena, tvrdoglava, strpljiva, puna ljubavi i gnjevne zvijeri.“ Naglasiti naš poziv kako bismo na što bolje načine iskoristili ova tijela ne znači obeščastiti invaliditet, već je uvažiti kao stvarnu bol, gubitak i iskušenje.
No biti iskren o našim ograničenjima i nemogućnostima ne znači prihvaćati sjedilačke pretpostavke našeg doba.
U Kristu, pronašli smo blago koje je skriveno u polju. (Matej 13, 44) Držimo biser velike cijene. (Matej 13, 45-46) Iskusili smo nadmašujuću vrijednost spoznaje Isusa kao našeg Gospodina. (Filipljanima 3, 8) Uživanje ovoga života je u konačnici, patetično maleno. Uživanje Krista jest vrijedan i vitalan cilj, sada i zauvijek. To je naš život. On je naš život.
To uživanje u Isusu oslađeno je skromnim korištenjem i održavanjem naših tijela. Bog nas nije stvorio kako bismo samo sjedili. Bog je stvorio naša tijela za meditiranje nad Njegovom Riječju i za kretanje u ovome svijetu, prema potrebama. Ne samo da nas kretanje čini sretnijima i zdravijima, nego pospješuje naš poziv da volimo; tako voleći, u ime Isusovo, naša se radost u Njemu povećava i produbljuje.
Skromno održavanje jest ono što će koristiti većini nas. Za razliku od našega svijeta i njegovih krajnosti, imamo viši poziv, koji dopire iz same svrhe koju nam je dao Bog svemira, koji je odredio ljudsko tijelo za djelovanje u službi ljubavi, Bogu na slavu.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.
