Još uvijek možemo vjerovati našem nebeskom Ocu čak i kada naše molitve ostanu neuslišane. Carrie Kell je to naučila nakon očeve smrti.
„Hej tata, ja sam. Nazvala sam kako bih te pitala znaš li što si radio prije 33 godine na današnji dan.“
„Ne, mislim da ne znam.“
„Gledao si u mene po prvi puta.“
Tišinu je prekinuo suzni glas: „Mislila si da bih to zapamtio, je li? Izgleda da je 8. kolovoza. Sretan rođendan, Sis, što je moj dugogodišnji nadimak.“
Tata nikada prije nije zaboravio moj rođendan. Nisam bila uzrujana, znala sam da u posljednje vrijeme nije pri sebi. Zvala sam ga nekoliko dana ranije i pitao bi me, po treći puta, kojeg je spola ”dijete koje raste u mome trbuhu”. Podsjetila sam ga da je dječak, na što je on bio jednako šokiran i uzbuđen kao što je bio kada sam mu rekla prva dva puta. Nešto nije bilo u redu.
Ono što nisam znala jest to da će posljednji puta, kada ću razgovarati s mojim ocem, biti na moj 33. rođendan.
Ne kao drugi očevi
Dva dana kasnije, na 10. kolovoza 2013., moj suprug je došao do mene u našoj blagovaonici, uzeo me za ruku, odveo u hodnik i rekao riječi koje nikada neću zaboraviti: „Carrie, tvoj tata je umro.“
Moje su se oči raširile u nevjerici. Duboko u sebi osjetila sam da nešto nije u redu s njime, no ipak, moj tata? To je djelovalo tako nestvarno. Znate da će vaši roditelji umrijeti jednoga dana, no teško je pojmiti značenje toga, sve dok se ne dogodi. Teško je pojmiti i nakon što se dogodi. Gubitak onih koje volite je vrlo čudno.
Moj tata nije bio poput ostalih očeva, kakve su imali moji prijatelji. On je bio drugačiji od svakog roditelja. No bio je ono što mi je Bog dao i zahvalna sam na tome. Sjećam se da sam znala zaspati u njegovom naručju, u velikom crvenom naslonjaču kojeg je toliko volio. Trenirao je moje sportske momčadi, vodio nas je na odmore, pobrinuo se da dobijemo darove koje smo željeli za Božić. Trudio se, no njegova odluka da bude dobar otac trajala je samo određeno vrijeme.
Imala sam 11 godina kada je ostavio mene, moju majku i moga brata. Postao je čovjek koji je volio samo sebe i koji je do završetka svoga života činio ono što se njemu sviđalo. Bilo je godina kada čak i nije želio imati nikakav odnos sa mnom, niti mu je stalo kada bih ja pokušala imati odnos s njime. Mi više nismo bili njegovi prioriteti. On je sam postao sebi prioritet.
Tijekom vremena postao je usamljen i jadan. Njegov očigledan jad bilo je ono što je Bog iskoristio, kako bi omekšao moje srce prema njemu.
Promjena srca
Kada sam bila brucošica na fakultetu, Gospodin me je suočio s osjećajima koje sam gajila prema svome ocu. Mislite da sam bila ljuta zbog onoga što je učinio našoj obitelji, ali nisam, bila sam ravnodušna. Nije me bilo briga. Ostavio nas je i nisam trebala brinuti u vezi njega.
No Bog je promijenio moje srce kroz jedan razgovor s prijateljem koji nije bio kršćanin, koji je vodio životni stil zbog kojeg je bio usamljen i jadan. Osjećao je kao da se nalazi na prijelomnoj točki. Nakon našeg razgovora, vratila sam se u spavaonicu s težinom u srcu. Molila sam Boga neka spasi moga prijatelja. Nakon toga sam se počela pitati kako to da mi je toliko stalo do spasenja moga prijatelja, ali ne i do spasenja moga oca. Bog je milosrdno upotrijebio taj razgovor kako bi omekšao moje srce, od duboke ravnodušnosti do neobjašnjive, čvrste ljubavi.
Otac onima koji su bez očeva
Jedna od prvih stvari koje sam naučila, ako želim voljeti svoga oca, jest da ću mu trebati oprostiti. Ohladila sam se na žalac njegovih grijeha koji su bili usmjereni protiv mene, no rane su još uvijek bile prisutne. Samo prisjećanjem onoga koliko je Bog oprostio meni mogla sam oprostiti svome ocu. (Luka 7, 47) Krist je volio svoje neprijatelje, a mene je pozvao i dao mi je moć da mogu činiti isto. (Luka 6, 27-33)
Bog me također naučio da, kako bih mogla voljeti svoga oca, moja se očekivanja moraju promijeniti. Time što sam ga voljela kao svaku drugu izgubljenu osobu, a ne kao oca, dalo mi je slobodu. Nisam očekivala da će mi ikada biti pravi otac. Nikada ne bi ni bio, osim ako mu Bog ne bi promijenio srce.
No nisam morala čekati na taj dan kako bih iskusila ljubav oca.
Bog je obećao da će biti Otac onima koji su bez očeva. (Psalam 68, 5) Moj me zemaljski otac napustio, no moj nebeski Otac nikada neće. (Ponovljeni zakon 31, 6) Bog obećava da će ispuniti svaku moju potrebu. (Filipljanima 4, 19) Naziva me svojom kćeri.
Radosna vijest Evanđelja nije samo da Krist oprašta grijehe, nego da me također dovodi u Božju obitelj i da mi daje snagu kako bih mogla voljeti moga zemaljskog oca, bez obzira na sve.
Neodgovorene molitve
Molila sam godinama za moga oca, nakon što je Bog omekšao moje srce prema njemu. Znala sam da je bio izgubljen i da je očajnički trebao Spasitelja, kao što sam trebala i ja. Željela sam da iskusi slobodu od boli i usamljenosti, koju sam jasno kod njega mogla vidjeti. Zaista sam vjerovala da će jednoga dana uvidjeti svoju potrebu za Spasiteljem. Vjerovala sam da će se osvrnuti na svoj život, vidjeti gdje je pogriješio i da će pronaći nadu na jedinome mjestu gdje je mogao: u Kristu. Molila sam gotovo svakodnevno. Nisam znala kada će se to dogoditi, no bila sam sigurna da hoće.
Često sam s ocem dijelila Evanđelje. Mjesec dana prije njegove smrti, sjela sam u njegovoj kući, suznih očiju, dok sam mu govorila o važnosti ljubavi prema Bogu, poznavanja Krista i priznavanja potrebe za oprostom. Nije bio uvjeren. To je slomilo moje srce, no ne i moju vjeru.
Ispostavilo se da je to posljednji razgovor kojeg smo vodili, licem u lice.
Bila sam tužna kada je tata umro, no još više od toga, bila sam zbunjena. Zašto ga Bog nije spasio? Što dvadeset godina neodgovorenih molitvi govore o Božjoj osobnosti?
Neočekivani mir
Još uvijek imam mnoga neodgovorena pitanja. No također imam i mir. Moj me nebeski Otac voli više nego što mogu zamisliti, a sve što je učinio, učinio je u vjernosti. (Psalam 33, 4)
Prije završetka, tata je znao da sam ga voljela i ja sam znala da je on volio mene, koliko je mogao. Također je znao Evanđelje. Znao je gdje treba otići za milosrđe, ako bi to želio. Nisam znala kakvi su bili njegovi posljednji dani života. Nisam bila s njime kada je umro. No znam da dok je god netko živ, on može zavapiti Bogu, koji uživa u spašavanju onih koji Ga traže, čak i ako Ga traže na samrti. (Luka 23, 42-43)
Iako ne znam hoću li ikada više vidjeti svoga tatu, znam da se mogu pouzdati u svoga nebeskoga Oca. Počivam i nadam se u činjenici da, kada vidim svoga nebeskoga Oca, ništa mi neće nedostajati. Sve do toga dana, Njemu dolazim sa svojim tjeskobnim srcem i pronalazim utjehu u istinama poput ove:
„O Jahve, ne gordi se moje srce niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni. U Jahvu se, Izraele, uzdaj odsada dovijeka.“ (Psalam 131)
Gubitak moga oca bio je tužan događaj. Njegova smrt promijenila je zauvijek moj život. No u svojoj tuzi ja se radujem. Gospodin će me održati.
Autorica: Carrie Kell; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.
