Karlo Kurtanjek, zagrebački student koji je nestao prije tjedan dana pronađen je jučer mrtav s ceduljicom koju je ostavo roditeljima. Tijelo je pronađeno kod Jankomirskog mosta u Zagrebu.
“Danas, oko 12.10 sati, kod čvora Jankomir, pronađeno je tijelo muške osobe. Uviđajem je utvrđeno da na tijelu nisu pronađeni tragovi koji bi ukazivali na nasilnu smrt. Obdukcijom će se utvrditi točan uzrok smrti”, objavila je policija i dodala da se sumnja da je mladić počinio samoubojstvo.
Podsjećamo, mladić je nestao 10. travnja. On je kako oko 8 sati krenuo na fakultet gdje je imao zakazan kolokvij, ali na njemu se nije pojavio. Oko 8.15 sati vidio ga je susjed s kojim se u prolazu pozdravio, a u 8.20 podigao je novac na obližnjem bankomatu.
Policija nije rekla koju svotu je podigao, a imao je oko dvadesetak tisuća kuna koje je uštedio. Roditelji su dok su pretraživali njegove osobne stvari pronašli komadić papira na kojem je rukom ispisao da majci i ocu ostavlja imovinu koja se sastoji od novca koji je imao na računima.
Cijeli događaj je prokomentirao i pastor Dražen Radman:
”Uvijek me obuzme tuga kad mlad (ili stariji) čovjek digne ruku na sebe… I dođe mi misao: “Ne, nije moralo tako biti! Postojalo je neko rješenje. Postojao je novi dan. Postojalo je neko uho u blizini koje je moglo slušati…”
Očita je činjenica da to stanje koje obuzme čovjeka i koje se ne može opipati, ali je strašno i stvarno, ima moć pogurnuti čovjeka preko ruba.
To stanje, očito, ima opaku moć nad čovjekom da mu šapne odsudne riječi koje se potom utjelove u odluku, a zatim u ruke, u noge…
To stanje, siguran sam, ima svoj nevidljivi DNK, koji se aktivira i kreće u svoju zlu ‘misiju’ da uništi čovjeka do kraja ako je ikako moguće. Ako je, eto, ovaj već toliko iznuren, prevaren i slabašan da bi uopće pružio kakav otpor. Da bi, možda, nazvao nekoga, sreo se s njim. Bio to čovjek ili, još bolje, sam Bog.
Da, neki nazovu nekoga, trgnu se, i za koji sat, ili pak sutradan, ne mogu doći k sebi koliko im je malo nedostajalo da učine…
Čovjek je, uistinu, krhko biće. Slabi smo i, znamo dobro, dovoljno je malo da nas se izbaci iz takta. A još malo više je dovoljno da nas se, uopćeno kazano, izbaci iz ‘normalnog funkcioniranja’.
Naravno, takva kritična vremena su uvijek prilika za dobre promjene u životu, ali su i prilika za Zlo da krene u svoj poseban pohod i nadvlada čovjeka pod bolnim pritiskom.
Priča o Bogu, i zbog ovakvih situacija, nije priča za malu djecu i priča koju se tek tako može odbacit. Život je mnogo kompleksniji od onoga što uobičajeno mislimo. I jasno je da ne možemo sve objasniti opipljivim metodama.
Da završim, činjenica duhovne stvarnosti nas upućuje da uvažimo tu stvarnost i da razumijemo kako, u dubini, imamo potrebu stati na Božju, a ne vražju stranu.
Imamo potrebu prijeći preko Mosta, a ne ostati ispod ili pored njega.”
