Jednom su jednog starog pastira, koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce, upitali novinari: “Možete li nam ispričati nešto posebno, što vam se sigurno moralo dogoditi u vašem dugom pastirskom stažu?”
Razlog što su uopće novinari došli je bio: država je odlučila dodijeliti mu počasnu mirovinu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao, eto, već punih sedamdeset godina, a nema nikakvih drugih osnova po kojima bi dobio zasluženu mirovinu, jer nije bio nigdje prijavljen, ni na kakvim platnim spiskovima nekog poduzeća .
Starac se ispočetka branio da je on običan pastir i već mu je bilo neugodno što su uopće došli oni kojima se ni u snu čovjek ne bi nadao, a kamoli što će još o njemu netko i pisati u novinama, za koje je on, onako nepismen, samo znao da postoje. No, novinari kao novinari, napasni kao osice, nisu se dali tek tako otjerati. A prostodušni starac je na kraju ipak popustio i započeo pričati.
“Kada sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi malo nejako psetance.
Onako malešno mi se smililo, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom bez razmišljanja. Već nakon par dana to pseto mi je ušlo pod kožu, i ja sam ga zavolio. Svuda sam ga vukao sa sobom, dijelio s njim što sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo .
No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer će se veliko zlo dogoditi. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je srcu priraslo i gotovo. Pseto je postalo kršno, veliko, i kad bih ponekad nešto bio zaboravio u selu, slobodno sam ga pustio, rekavši da mi to sam donese . Gledao bi me za trenutak u oči, kao da traži na neki drugi način, a ne riječima, što sam mu rekao. Bio je to vrlo pametan pas i revno mi je pomagao u čuvanju ovaca .
Jednog kasnog ljetnog popodneva nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša. Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu plandovale u sjeni par stabala. Čim sam legao na krevet, oči su mi se same sklopile. Bilo je sparno.
Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je prenulo iza sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran spavam li ili sam budan. Ipak sam izašao vidjeti što se događa. Vrata kolibice su gledala na zapad. Narančasta sunčana lopta je bila još za koplje visoko. U smjeru prema suncu moj pas je sjedio. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, narančasto sunce mu je prosijavalo kroz oči. Kao da je umjesto njih imao dva užarena kamena. Sve je izgledalo tako nestvarno, utoliko prije što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio što se dogodilo.
Ušao sam mirno u kolibu i skinuo pušku pored vrata i ponovno izašao. Podigao sam lagano pušku i nanišanio mu glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomakao. Kao da je osjećao krivnju što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao.
Da bih nekako spasio što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i kola. Pomalo me je bilo i stid što prije nisam seljane poslušao. Sunce je upravo zalazilo kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica. Možete zamisliti koliko je bilo moje zaprepaštenje kada sam između ovaca naišao na tri leša vuka i jedne vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja. Posumnjao u zvijezdu na nebu.
Odonda je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti, kao da se jučer dogodilo. Od tada sam se nekako povukao u sebe. Riječi su mi nerado prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Jasno mi je postalo da nema više mjesta u mojoj duši za bilo kakvo osuđivanje bilo koga.
Cijena toga je bila visoka, a nitko me nije pitao želim li kupiti to iskustvo.”
