Znate onaj trenutak kada netko podijeli s vama nešto osobno? Kaže vam za neku tešku situaciju s kojom se suočava, a vi niste sigurni što da kažete ili trebate li uopće nešto reći, pa nastojite samo biti uho i rame za plakanje. No, u nekom trenutku završe svoju priču i na vama je red.
Brzo smišljate u glavi što ćete reći, ali ništa vam se ne čini od pomoći. Stoga, konačno odlučujete reći ono što osjećate kao najdjelotvornije i najkorisnije u tom trenutku: „Molit ću za tebe.“ Nije sasvim dovoljno dobro, ali je sve što možete smisliti.
Postoje barem dva razloga zašto obećanje ljudima da ćete moliti za njih nije toliko korisno kao što zvuči.
Zato što nećete.
Možda uistinu imate namjeru moliti za njih taj tjedan, ali budimo iskreni. To se jednostavno neće dogoditi. Svi zaboravljamo cijelo vrijeme. Znaju da zapravo nećete moliti za njih i vi to znate. A ponekad se ni ne radi o tome da zaboravljamo. Ponekad jednostavno nemamo namjeru moliti za njih, a samo im kažemo da ćemo moliti za njih u zamjenu za kršćansku verziju „Budi blagoslovljen“ ili „Nadam se da će sve ispasti dobro“.
Bilo da se radi o zaboravnosti ili samo pokušaju da brzo prekinemo razgovor na optimističan način, obećanje da ćemo moliti često bude samo laž.
Zato što ne ohrabruje nikoga.
Kada su ljudi u teškim okolnostima, jedna od njihovih najvećih potreba jest ohrabrenje.
Pod ohrabrenjem ne mislim da vas ljudi trebaju da riješite njihove probleme, kažete im što da rade ili što rade pogrešno. Ono što mislim jest da često puta svi trebaju da ih se čuje i da budu osnaženi kako bi izdržali taj dan. No, ohrabrivanje nekoga zapravo je puno teže nego što zvuči. Obično kada pokušavamo reći nešto ohrabrujuće ono što izlazi samo je hrpa beskorisnih kršćanskih klišeja.
„Kad Bog zatvori vrata, otvori prozor.“ Što to uopće znači?
„Budi ratnik, a ne zabrinut“. Najgore moguće što možete reći nekome u teškoj fazi.
„Bog ima svrhu za tvoju bol.“ Istina, ali potpuno bezosjećajno.
Većina nas zna da takve izjave čine više štete nego koristi, stoga igramo na sigurno i suzdržavamo se od bilo kakvog ohrabrivanja, jer ne želimo da ispadne robotska i nespretna utjeha. Nismo sigurni što da kažemo, ali osjećamo da bismo trebali nešto reći i konačno odlučimo: „Žao mi je što to čujem. Molit ću za tebe.“ Ali ni to ne ohrabruje.
Umjesto toga, stvarno molite za njih.
Obećanje da ćete moliti nikada nije ohrabrujuće, ali stvarna molitva uistinu može biti od životne važnosti. Nevjerojatno je koliko znači osobi kada stanete s onim što radite i jednostavno kažete: „Mogu li se sada samo pomoliti za tebe?“
U redu je ako ne znate što moliti.
Zapravo, ponekad je bolje ne znati. Kad naše molitve zvuče previše skladane ili uvježbane, pomalo mogu zvučati poput molitve bez srca. Ljudi ne trebaju elegantno formuliranu molitvu, ni Bog to ne treba. Često je mnogo iskrenije kad molimo nekoliko jednostavnih riječi iz srca nego gomilu riječi koje dobro zvuče.
Prije sam doslovno molio za ljude jednostavno ovako: „Bože… pomozi. Ne znamo što da radimo. „Nevjerojatno je koliko tih nekoliko riječi može učiniti više za nečije srce od najčuvenijih govora koje možete izrecitirati u tom trenutku.
Ne dopustite da vas udaljenost ili komunikacijski medij zaustave. Možete se moliti za ljude bilo gdje. Čak i pisanje molitve putem teksta ili e-pošte može ohrabriti nečije srce.
Evo što predlažem. Mislim da bi bilo dobro dodati izreku „Molim za tebe“ na popis klišejskih kršćanskih riječi kojih se držimo podalje. Umjesto toga, kada vam se netko otvori i podijeli s vama duboku osobnu potrebu, odmah stanite i ponudite da ćete moliti za njih. Vaša će molitva ohrabriti njihovo srce daleko više nego bilo kakva druga utjeha.
Autor: Keneth Reid; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Relevantmagazine.com
