Sjećam se da sam sjedio na podu naše omladinske zgrade jednog nedjeljnog jutra dok jedan od očeva koji su dolazili u našu crkvu vodio omladinski sat za mene i četiri druga mladića.
Bilo mi je dosadno, bio sam spreman otići, i nadao sam se da me ne pita jesam li naučio biblijski stih od prošle nedjelje; jer nisam. Imao sam oko 12 godina, i upravo sam započeo mračan i iscrpljujući pad u ono što nisam znao da će postati borba s teškom depresijom koja će trajati 6 godina. Samo sam znao da ne želim sjediti s osobama koje me nisu znale i koje su se ponašale kao da je sve u redu sa mojim životom. Bio sam umoran od toga da budem umoran i bolestan, i nisam se više htio pretvarati kao da je moj život bez problema.
Vođa naše male grupe nas je pitao da podijelimo što to Bog trenutno čini u našim životima, i u vezi čega bi ostatak skupine mogao moliti. Nakon što su svi mladići podijelili što Bog čini u njihovim životima, došao je red i na mene. Razmišljao sam trebam li dati neki plitak i očekivan odgovor. Iako sam znao da bih tako lako izbjegao dubok razgovor, odlučio sam da se ne želim više ponašati kao da je sve u redu. Umjesto toga, rekao sam svima da se borim, da sam patim i da mi je bilo prilično teško održati zajedništvo s Bogom. Prazni pogledi su bili upereni u mene. Zbunjenost je došla u grupu. Kao da su svi mislili, “Vau! On je u stvari shvatio ovo pitanje ozbiljno. ”
Osjećao sam se malo posramljeno što sam podijelio stvari svog srca s grupom ljudi o kojima ništa nisam znao, ali sam također osjećao da ću najlakše naći iscjeljenje za svoj bol ako ga podijelim. Na moje iznenađenje, izgleda da ni naš vođa nije znao kako da se nosi sa mojim iskrenim odgovorom na njegovo pitanje, a njegova reakcija na moj poziv u pomoć je nešto što nikad nisam zaboravio. Pogledao me i rekao: “Pa, Jarrid. Ohrabrio bih te da se samo više moliš. Bog će se pobrinuti za to. ”
Da … to je sve što sam dobio.
Kada kažete nekome tko pati, “Moraš se više moliti”, vi zapravo govorite, “Ne moliš se dovoljno” – što je samo po sebi pogrešno oslikavanje načina na koji Bog radi u životima običnih ljudi. Ako bi Bog odgovarao na molitve samo na temelju toga koliko jako se netko moli, onda bi Bog bio dobri duh koji ispunjava želje, a ne Svemoćni i Suvereni Bog. Naravno, Bog odgovara na naše molitve, ali ga one ne kontroliraju.
Sjećam se da sam otišao kući poražen, razmišljajući kako je moja već uzdrmana vjera u gorem stanju nego što sam mislio. Osjećao sam se povrijeđeno, kao da nisam dovoljno dobar, i da je vođa naše male grupe upravo potvrdio sve ono što sam već mislio o sebi; da sam slomljen i grozan kršćanin. Pretpostavljam da je ovo jedno od mnogih iskustava koja su doprinijela da godinama osjećam odvratnost prema Bogu i crkvi.
Gledajući unatrag, razumijem zašto je vođa naše male grupe rekao ono što je rekao. Nije mislio ništa loše. Imao je dobre namjere. Jednostavno nije bio opremljen potrebnim alatima da bi podnio iskren razgovor. Znam da je pokušavao pružiti mi savjet koji bi me usmjerio ka Isusu, ali je njegov savjet zakazao na mnogo razina. Bez obzira na to koliko je neko dobro opremljen da se bori sa situacijama koje ga zadese u životu, vjerujem da je izjava “Samo se više moli” nešto što bi trebalo upotrijebiti s iznimnim oprezom i shvaćanjem. Moramo biti voljni pomoći ljudima u njihovim putovanjima kroz bol i patnju, a ne da ih samo prošetate natrag kod Isusa, jer to je bolje nego provesti vrijeme s nekim kome ste potrebni.
Molitva je moćno oružje, ali “Samo se više moli” bez nastavka je užasan savjet.
Autor: Jarrid Wilson; Prijevod: Ivana R.; Izvor: Jarridwilson.com
