Hoćemo li moći prepoznati te ponovno susresti naše voljene u nebu? Da! U Starom zavjetu, kada je osoba umrla, biblijski autori kažu da se ta osoba „pridružila puku svojemu“ (vidi Post 25,8; 35,29; 49,29; Br 20,24; Suci 2,10).
U 2. Samuelovoj 12, kada je Davidovo dijete umrlo, David je s pouzdanjem izjavio: „Ja ću otići k njemu, ali ono se k meni neće vratiti“ (s. 23). David je jasno očekivao da će ponovno vidjeti svoje dijete – ne samo bezimenu, bezličnu dušu bez identiteta, već upravo dijete.
Novi zavjet čak i jasnije ukazuje da će naši identiteti ostati nepromijenjeni. Dok je dijelio Pashalnu večeru sa svojim učenicima, Krist je rekao: „I uze čašu, zahvali i reče: Uzmite ovo i razdijelite među sobom. Jer kažem vam: neću piti od roda trsova dok ne dođe kraljevstvo Božje“ (Luka 22,17-18).
Krist je obećao da će On i Njegovi učenici ponovno piti od roda trsova – u nebu. I na drugim mjestima, Isus daje slično, pa čak i specifičnije, obećanje: „A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti s Abrahamom i Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskome“ (Mt 8,11).
Mojsije i Ilija
Nadalje, Mojsije i Ilija su se pojavili s Kristom na Gori preobraženja. Iako su prošla stoljeća otkako je Mojsije umro, a Ilija uzet na nebo, i dalje su zadržali jasan identitet (Mt 17,3) – Petar, Jakov i Ivan su ih jasno prepoznali (s. 4), što ukazuje da ćemo nekako biti u stanju prepoznati ljude koje nikad prije nismo vidjeli.
Svi koji su otkupljeni zauvijek će zadržati svoj identitet, ali u savršenom obliku. Moći ćemo imati zajedništvo s Henokom, Noom, Abrahamom, Jakovom, Samuelom, Mojsijem, Jošuom, Esterom, Ilijom, Elizejom, Izaijom, Danielom, Ezekielom, Davidom, Petrom, Barnabom, Pavlom ili bilo kojim drugim svecem. Da bi to bilo moguće, svi moramo zadržati svoje osobne identitete, a ne se pretvoriti u neku vrstu generičkih bića.
Opisujući Gospodnje pojavljivanje i uskrsnuće svetaca koji su umrli, Pavao piše: „Zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo svagda biti s Gospodinom“ (1 Sol 4,17).
Pavlova svrha pisanja bila je utješiti neke Solunjane koji su očito mislili da će njihovi bližnji koji su umrli propustiti Kristov dolazak. U 18. stihu kaže: „Zato tješite jedni druge ovim riječima.“ Utjeha dolazi od mogućnosti ponovnog susreta. Ne bi bila velika utjeha kada pri susretu ne bismo mogli čak niti prepoznati jedni druge. No, Pavlovo obećanje da ćemo svi biti zauvijek „zajedno“ podrazumijeva da ćemo obnoviti zajedništvo sa svima koje poznajemo.
Sjedinit ćemo se sa svojom obitelji i prijateljima
Sjedinit ćemo se ne samo sa svojom obitelji i ljubljenima, nego i s Božjim ljudima iz svakog doba. U nebu ćemo svi biti jedna obitelj puna ljubavi. Ogromna veličina obitelji neće biti važna u beskonačnom savršenom svijetu. Bit će dovoljno prilika za bliske odnose sa svima, i svoju ćemo vječnost provesti upravo u takvom bogatom, beskrajnom zajedništvu.
Ako ste zabrinuti u vezi neudobnog osjećaja u nebu, nemojte biti. Nebo će vam izgledati kao vaš dom više nego što je to vaše najdraže mjesto na zemlji. Naš Spasitelj koji je nježan i pun ljubavi dizajnirao ga je jedinstveno da bude mjesto gdje ćemo čitavu vječnost živjeti zajedno i uživati u Njemu zauvijek – u punini našeg proslavljenog čovječanstva.
Zar je ikakvo čudo što je psalmist rekao: „Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih“ (Ps 116,15).
Autor: John McArthur; iz knjige ”The Glory of Heaven”, prijevod: Vesna Lokar; Izvor: Gty.org
