Jedno jednostavno pravilo je u potpunosti promijenilo moj brak. Naše svađe i prepirke nisu nestale, ali je naš dom postao mirnije mjesto.
Zamislite prizor: Noć je. Ja pišem članak, kupujem preko interneta ili kuham juhu za neki drugi dan. Jako je kasno. Umorna sam i ljuta jer nisam imala vremena napraviti sve što sam planirala, i to još u „normalno“ vrijeme. Uzrujana sam, ljuta sam i tražim nekoga na koga ću prebaciti krivnju. A tko može biti veći krivac od mog supruga?
Ponovno kasni…
Da je došao s posla na vrijeme, sve bih stigla napraviti. No umjesto da čujem zvuk ključa u bravi čula sam zvuk poruke: „Kasno ću doći kući, ne moraš me čekati“. Budući da je vlasnik tvrtke u kojoj radi, na njega se ne primjenjuje normalno radno vrijeme. Umjesto osam sati na dan, on radi koliko god mora.
Tako da, kada sam čula zvuk koraka u hodniku i vidjela koliko je sati, željela sam se ozbiljno posvađati s njim ili mu pokazati da sam uvrijeđena i zasuti ga listom prigovora o tome kako se ne brine za svoje zdravlje, kako nema vremena za obitelj, a da ne spominjem za mene. To sam sve i radila, do nedavno.
Preobrazba
Jedan dan, u naletu kreativnosti, radila sam na odličnom iznenađenju za svoju djecu. Bila sam tako udubljena u to da nisam ni primijetila koliko je sati. Oko 1 u noći bila sam još uvijek odlično raspoložena te sam pozdravila svog supruga s osmjehom na licu.
Jedan pogled na njega bio je dovoljan da mi zaokupi svu pažnju te pomalo i pokvari moje raspoloženje. Vidjela sam ga kako se potpuno mijenja i to me je šokiralo. Dok sam ga gledala njegovi su se mišići opustili, a izraz lica prešao je iz napetog u opušteno te je glasno odahnuo.
Novo pravilo
Ajme, što se upravo dogodilo? Moj mi je muž počeo zahvaljivati što ga nisam dočekala s ljutitim komentarima – a to je bio jasan znak da se nešto mora promijeniti. „Od danas ćemo se uvijek pozdravljati s osmijehom“, odlučila sam, spremna za promjenu budući da je bio početak Adventa. Smislili smo slijedeće pravilo: kada se netko vrati kući, svi ga prisutni trebaju pozdraviti zagrljajem i poljupcem.
Čista radost
U tom prvom trenutku ne razmišljamo i ne teretimo jedno drugoga s važnim stvarima, obavezama ili poteškoćama. Važno je sve dijeliti, ali će za to kasnije biti vremena – ne u žurbi dok skidamo kaput i peremo ruke.
Prvi trenutak kada osoba dolazi kući treba biti radostan. Trebamo biti radosti što se ponovno vidimo i što smo ponovno zajedno. Osoba koja se vraća kući dobiva mnoštvo informacija – da je voljena, da je željena, da su svi sretni što je tu. Za djecu to nije ništa novo. Ako ne spavaju uvijek trče prema njemu s entuzijastičnim povicima, i, ovisno o njihovoj starosti, odmah mu se bace u naručje ili oviju oko noge.
A što je sa mnom i mojim suprugom? Prošla je već godina dana od kada smo smislili ovo pravilo. Moram priznati da taj osmjeh dobrodošlice ponekad izgleda prilično kiselo, ali ne posustajemo. Držimo se naše odluke jer znamo da iz nje proizlaze samo dobre stvari.
To se čini kao vrlo mala promjena, ali je postala vrlo značajna. Nismo se prestali svađati i prepirati, ali je naš dom postao drugačije mjesto – mirnije i sigurnije. Jednostavno rečeno, to je sada mjesto u koje se želimo vratiti jer znamo da smo tamo dobrodošli. Kao rezultat toga, vraćamo se sretniji, a ponekad se vraćamo i ranije nego obično.
Autorica: Katarzyna Wyszyńska; Prijevod: Ida U.; Izvor: Pl.aleteia.org
