Prava duhovnost se pokazuje u nekim određenim željama. Koja su obilježja duhovno zdrave osobe? Pročitajte u nastavku!
Različite kršćanske grupe imaju različita mjerila po kojima određuju duhovnost nekog čovjeka.
Ponegdje se smatra da osoba koja velikim riječima govori o religioznim stvarima mora i biti duhovna. Drugi smatraju obilježjem duhovnosti bučno oduševljenje.
U mnogim se crkvama smatra da je najduhovniji čovjek onaj koji se moli ili najglasnije ili najduže li prvi u zajednici.
Iako, naravno, rječito svjedočanstvo, učestale molitve i oduševljeno slavljenje mogu biti u skladu s duhovnosti, važno je uočiti da to samo po sebi ne predstavlja niti dokazuje da je prisutna duhovnost.
Naprotiv, prava se duhovnost pokazuje u nekim određenim željama. To su stalno prisutne i duboko ukorijenjene želje, dovoljno snažne da motiviraju i kontroliraju život. Nabrojat ću ih, ali nemam namjeru da ih razvrstavam po važnosti.
Prava duhovnost se prepoznaje po određenim stvarima. Ovo su osobine duhovno zdrave osobe:
1. Svet ne sretan
Tu je kao prvo želja da se bude svet, a ne nužno sretan. Stremljenje za srećom se danas vidi u mnogim kršćanskim pokretima koji se hvale višim stupnjem duhovnosti, samo pokazuje da svetosti tamo nema. Pravi duhovni čovjek zna da Bog daje obilje radosti kada postanemo spremni primiti je, a da to ne našteti našoj duši, ali on je ne zahtijeva nestrpljivo. John Wesley je jednom za članove jedne rano metodističke zajednice kazao kako sumnja da su postali savršeni, kada dolaze u crkvu da uživaju u religiji, umjesto da uče kako bi postali sveti.
2. Bez ugleda i u gubitku
Čovjeka se može smatrati svetim kada mu je stalo do toga da se Božja sila očituje, pa makar i na uštrb vlastitog ugleda ili pored gubitka. Takav čovjek moli: ”Sveti se ime tvoje.”, i dodaje tiho ”Bez obzira koliko me to koštalo, Gospodine.” On živi za slavu Božju pomoću nekog duhovnog refleksa. Kad je u pitanju Božja slava, on je već odabrao, iako se stvar još nije ni pokazala. On ne mora stvar prodiskutirati sa svojim srcem, jer tu nema što da se diskutira. Slava Božja za njega je nužnost, on je se drži kao davljenik slamke.
3. Nosi svoj križ
Duhovni čovjek želi nositi svoj križ. Mnogi kršćani prihvaćaju neprijateljstvo ili progonstvo s uzdahom i nazivaju to svojim križem, a zaboravljaju da takve stvari podjednako muče i svete i grešnike. Križ, to je dodatno neprijateljstvo koje dolazi kao posljedica naše poslušnosti Kristu. Taj nam križ nije natovaren silom, nego ga nosimo dobrovoljno i potpuno svjesni koje posljedice će to imati po nas. Odabiremo slušati Krista, a time odabiremo i nositi križ.
Nositi križ znači biti priljepljen za osobu Krista, predan Kristovu gospodstvu i poslušan Kristovim zapovijedima. Čovjek tako priljepljen, tako predan i tako poslušan jest duhovni čovjek.
4. Iz Božjeg ugla
I onda, kršćanin je duhovan kad sve vidi iz Božjeg ugla. Sposobnost izmjeriti stvari na Božjoj vagi i prikačiti im vrijednost koju im daje i Bog, je obilježje Duhom ispunjenog života.
Bog istovremeno gleda na vanjsko i na nutarnje. Njegov se pogled ne zaustavlja na površini, već prolazi do pravog smisla stvari. Tjelesni kršćanin gleda na neku stvar ili situaciju, no budući da nije u stanju prodrijeti u stvari, on je ili suviše oduševljen ili duboko razočaran onime što vidi. Duhovni čovjek je u stanju prodrijeti u stvari, vidjeti ih kao što ih gleda Bog i o njima misliti kao što Bog misli o njima. On pod svaku cijenu želi stvari vidjeti onako, kako ih vidi Bog i ako ga to ponižava i razokriva njegovo neznanje u tolikoj mjeri da ga to stvarno boli.
5. Umrijeti prav
Još je jedna želja duhovnog čovjeka da radije umre prav nego da živi pogrešno. Siguran je znak zrelog kršćanina lakoća kojom živi. Kršćanin koji voli zemlju i koji je usredotočen na tijelo, na smrt gleda pun očaja, no kako sve više živi u Duhu, sve ga manje zanima broj njegovih dana ovdje na zemlji dok istovremeno sve više pozornosti posvećuje tome kako živi ovdje na zemlji. Neće željeti gubiti ni dana na grešan i polovičan život. Prije svega mu je stalo do toga da bude pravedan, i sretan je što Bog brine o tome koliko dugo će živjeti na zemlji. On zna da si može sad, kad je u Kristu, priuštiti umrijeti, ali zna da si ne može priuštiti grešan život. To znanje učvršćuje njegovo razmišljanje i djelovanje.
6. Da drugi rastu na moj račun
Još je jedno obilježje duhovnog čovjeka. On voli vidjeti kako drugi rastu na njegov račun. On želi vidjeti druge kršćane iznad sebe i sretan je kad se njih uzdiže, a njega previđa. Njegovo srce ne zna za zavist. Kad njegova braća bivaju podignuta on je radostan, jer je to volja Božja, a ta je volja njegov ovozemaljski užitak. Ako je to Bogu tako milo, onda je on zadovoljan. Ako se Bogu svidi da druge uzdigne iznad njega, on je time zadovoljan.
7. Prosuđuje spram vječnosti
Već po navici, duhovni čovjek stvari prosuđuje prema vječnosti, a ne prema vremenu. Po vjeri se on uzdiže iznad zemlje i vremena i uči razmišljati i osjećati kao onaj koji je već napustio ovaj svijet i priključio se četi nebrojenih anđela i zajednici crkve prvorođenih. Takav je čovjek radije od koristi nego slavan i radije služi nego da dopušta da njemu služe drugi.
A sve se to jedino može dogoditi djelovanjem Duha Svetoga u čovjekovoj nutrini, jer ni jedan čovjek ne može postati duhovan sam po sebi. Samo taj slobodni Duh čovjeka može učiniti duhovnim.
Autor: A. W. Tozer
