Riječ ”iskušenje” je u našem vremenu izgubila svoje pravo značenje. Skloni smo je razumjeti samo negativno. Iskušenje nije grijeh, već situacija s kojom se moramo
suočiti jer smo ljudi.
Ako ne bi bili nikada iskušani, značilo bi da smo savršeni. Ali, mnogi od nas pate od iskušenja od kojih ne bismo morali biti kušani. To je zato što smo odbili da nas Bog podigne na višu razinu gdje bi se susreli s iskušenjima koja On dopušta na nas.
Čovjekov unutarnji poredak i sklonosti, odnosno ono što posjeduje u svojoj osobnosti, odlučuju što će ga iskušavati izvana.
Iskušenje je u skladu s prirodom onoga koji je iskušavan, te otkriva mogućnosti njegove prirode. Svaki čovjek posjeduje zbroj svojih iskušenja, pa će ga iskušenje susresti na području njegovih prevladajućih sklonosti.
Iskušenje je prijedlog prečice za postizanje onog najvišeg čemu težimo. Ne u
smjeru onoga što smatramo lošim, nego prema onome što smatram dobrim. Iskušenje
je nešto što me u prvom redu u potpunosti zaskoči.
U prvi mah ne znam radi li se o nečem dobrom ili lošem. Popuštanja iskušenju znače da sam požudu učinio bogom, te postaje dokaz da me je dotad samo ustručavanje sačuvalo od grijeha.
Iskušenje nije nešto što treba izbjegavati. Ono je bitno u životu zrele osobe.
Nemoj nikada pomišljati da ti doživljavaš iskušenja kao nitko drugi. Ono što doživljavaš je zajedničko nasljeđe ljudskoga roda, a ne nešto što nitko drugi ranije nije prošao. Bog nas ne izbavlja od iskušenja; On nam pomaže usred njih (Hebrejima 2,18; Hebrejima 4,15-16).
Autor: Oswald Chambers
