Površna religioznost jede svoje vjerne podanike dajući im iluziju važnog identiteta. Ona je, često, samo ukrašena ispraznost nad ispraznostima. Bez stvarne unutarnje moći, bez žive istine i žive ljubavi, takva religioznost je, također, otužna nesretnost nad nesretnostima.
Čak i kad ‘ima svoj prostor’ s mnogo podanika, vlasti, teritorija ili materije, takva religioznost je zapravo puna nemira. Nezadovoljna je i nezasitna unutar same sebe. Puna je i straha od ‘onih drugih’ koji je, kao, ugrožavaju.
Nerijetko je religioznost, bez istinskog korijena i sadržaja, poput suhog lista koji se boji i najmanjeg povjetarca da ga ne odnese.
VIDI OVO: 3 razloga zašto nas religioznost ne može spasiti
Također, kao takva, revna i suhoparna, puka religioznost često ima i strah od onih koji su ‘dirnuti istinskim korijenom i sadržajem’…
Neki revni religiozni ljudi mogu one ‘dirnute’ ljude čak i poštovati, ali se ipak drže podalje od njih. Zašto? Zato jer im snaga religioznosti (koja je zauzela teritorij njihovog srca) ne da niti promisliti da možda unutar njih samih nešto ozbiljno nije u redu. Stoga je i logično da stoje podalje od svega onog što ih podsjeća, nekad i poziva, na ono ‘korijensko’.
VIDI OVO: 3 karakteristike krivotvorene duhovnosti
Samo rijetki ljudi razmišljaju i teže za uzvišenijim i dubljim odgovorima. To su oni ljudi koji, naposlijetku, usred guste nevolje i magle svoga srca, kao i usred guste tmine svoga ‘krajolika’, na nekom raskrižju života ipak vinu riječ prema Nebu: “Reci mi… Pokaži mi… Smiluj mi se… Oprosti mi… Svoj mi daj mir…”
To je ono vrijeme kada religioznost skida svoj olovni kaput, tj. uzmiče pred jednostavnom i nasušnom potrebom ljudskog srca koje se želi obući u Život.
VIDI OVO: NAJVAŽNIJE PITANJE: Jeste li nanovorođeni ili religiozni?
“O, svi vi koji ste žedni, dođite na vodu… Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte, i duša će vam živjeti.” (Izaija 55, 1.3)
Autor: Dražen Radman
