Danas, na Svjetski dan djece oboljele od raka, Milena Anđelković iz Srbije dijeli potresnu priču o borbi svoje kćerkice Milice s leukemijom.
Ova priča nije samo podsjetnik koliko se život može preokrenuti u sekundi, već i apel da svakodnevno mislimo na hrabre male borce i njihove obitelji, znajući da davanjem krvi možemo spasiti nečiji život.
Početkom veljače 2023. godine, šestomjesečna Milica se prehladila. Roditelji nisu bili pretjerano zabrinuti, misleći da je “pokupila” nešto od starijeg sina koji je išao u vrtić. No, kašalj nije prestajao, pa su ponovno otišli liječniku, piše portal Eklinika.telegraf.rs.
Nakon pretraga, upućeni su na dječju pulmologiju, a potom na Institut za zdravstvenu zaštitu majke i djeteta “Dr. Vukan Čupić”. Tamo su im priopćili šokantnu dijagnozu: “Vaše dijete ima rak koštane srži”, odnosno akutnu mijeloidnu leukemiju, rijedak oblik raka kod djece.
Liječnik im je objasnio da je stanje ozbiljno i da, ako se odmah ne započne s liječenjem, Milici preostaje još samo tri mjeseca života.
Molila se da je liječnička prognoza pogrešna
Milena opisuje osjećaj koji je uslijedio kao “kaos”. Sve se odvijalo usporeno, a istovremeno nevjerojatno brzo. U njenom tijelu se stvorila praznina koja je upijala svaku informaciju. Molila se da je liječnička prognoza pogrešna, nudila Bogu što god treba, samo da joj dijete ozdravi.
Uslijedili su teški dani, bolnički dani, teški za cijelu obitelj. Jedan od najtežih trenutaka bio je kada su morali donijeti odluku da Milicu krste u bolnici jer je bila životno ugrožena. Milena se prisjeća i drugih obitelji koje su prolazile slične situacije, nekih koje su, nažalost, izgubile bitku. Bilo je tu financijskih poteškoća, emotivnih rastrojstava, trenutaka kada su Milena i Milica bile same na odjelu, a suprug s drugim sinom u isto vrijeme u drugoj bolnici.
U tim teškim trenucima, najveća podrška bili su joj suprug i majka. No, pojavili su se i neki novi ljudi, vrjedniji od svih očekivanih. Milena posebno ističe udruženja NURDOR i Leuka, čiji su im članovi pružili nevjerojatnu humanitarnu, brižnu i pažljivu podršku. Leuka je osiguravala Milici derivate, a NURDOR psihološku pomoć, prijeko potrebnu u takvim trenucima.
Tijekom liječenja, svaka promjena krvne slike donosila je nove izazove. Obitelj je bila izolirana jer je svako izlaganje predstavljalo rizik za Milicu. Strah je bio stalno prisutan, ali s njim se naučilo živjeti. Upoznale su se nove obitelji, zavoljela su se djeca na odjelu, shvatilo se što je u životu bitno. Vrijednosti su se promijenile, a ni oni više nisu bili isti ljudi kao prije Miličine bolesti. Život im se raspao, nisu bili na okupu, viđali su se rijetko, po nekoliko minuta u dvorištu bolnice.
Novi šok
A onda, novi šok. Liječnici su im rekli da je Miličin oblik leukemije visokorizičan i da je za trajno izlječenje neophodna transplantacija koštane srži. Uslijedila su milijun pitanja i milijun poraza jer nitko iz obitelji nije bio kompatibilan davatelj. Nisu ga pronašli ni u nacionalnom registru. Vrijeme je curilo, a bitka s bolešću postala je još strašnija.
Ipak, jednog dana stigla je vijest da se mladi muškarac iz Njemačke podudara i da se može krenuti u proceduru transplantacije.
Milena se prisjeća perioda između vijesti o potrebi za davateljem i pronalaska istog. Uz podršku udruženja Leuka, javno su apelirali u nadi da će se netko prijaviti u registar davatelja matičnih stanica.
“Od Jelene i Peđe iz Leuke je dobila nadimak Smejalica. I stvarno je baš za nju. Bila je tako mala, a opet nekako velika. Trpjela je bolove, temperature, povraćanja, razne komplikacije. A opet je bila vesela beba, skoro stalno nasmijana. Njen osmijeh je u nekim trenucima jedino što me je održavalo, ulijevalo snagu da se ne predam. Da ne odustanem. Mogla sam pomisliti: „Milena nemaš pravo da se predaješ, vidi nju. Ako može ona, ti možeš i moraš više i jače. Ona će ozdraviti“ – kaže Milena.
Ljudi su se odazvali apelu, upisivali u registar, slali poruke podrške, ljubavi i molitve. Milena vjeruje da će netko od tih ljudi, potaknut njenom pričom, jednog dana biti kompatibilan s nekim drugim djetetom i spasiti mu život. Tako će sve što je njena malena preživjela dobiti neki smisao.
Danas djevojčica ima skoro tri godine
Danas, Milica ima skoro tri godine i, kako kaže njena majka, velika je djevojčica. Nemirna je, živahna i malo razmažena, ali ima prelijepu kosu i najčešće je nasmiješena. Njen osmijeh Milena vidi kao blagoslov. U očima joj se vidi volja i radost životu. Raduje se i najmanjim sitnicama. Milena vjeruje da ih je ona naučila mnogo čemu.
Na kraju, Milena ističe da ne bi uspjeli da su bili sami. Zahvaljuje liječnicima, medicinskim sestrama, svim ljudima koji su davali trombocite i krv za Milicu, prijateljima koji su bili uz njih, te, naravno, mladom čovjeku iz Njemačke, bez kojeg Milica ne bi dobila šansu za novi život. Moli se za njegovo zdravlje i jedva čeka da prođu dvije godine od transplantacije kako bi ga mogla potražiti.
Za kraj, Milena ima poruku za sve roditelje koji prolaze kroz sličnu situaciju: “Znam kako je kada čujete riječi: vaše dijete ima rak. Voljela bih da imam moć da učinim da ih nitko nikada više ne čuje. Poruka svim roditeljima koji nažalost prolaze kroz ovakvu situaciju je: vjerujte u svoju djecu! I u sebe. Vi ste borci i pobijedit ćete! Ovo je samo još jedno iskušenje i još jedna životna borba koja zahtijeva strpljenje, vjeru i ljubav. Ništa više.”
Želimo malenoj Milici i obitelji obilje zdravlja i Božjeg blagoslova!
