Mnogi bračni parovi bore se s neplodnošću, a imaju veliku želju za djecom. Je li posvojenje djece biblijski princip?
Posvojenje može biti predivna alternativa roditeljima koji biološkim putem ne mogu imati djece.
Posvojenje je poseban oblik obiteljskopravnog zbrinjavanja djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi kojim se stvara trajan odnos roditelja i djeteta, piše gov.hr.
Posvojenje je nekima poziv da umnože svoj utjecaj roditelja proširivanjem obitelji s djecom koja nisu biološki njihova. I Boga takvo djelo zasigurno raduje.
Posvojenje djece: Što Biblija uči o posvojenju?
Prvi se put posvojenje izravno spominje u Bibliji u Izlasku 2. Usvojen je izraelski veliki vođa koji ih je izveo iz egipatskog ropstva u Obećanu zemlju. Prije nego što se Mojsije uopće rodio, opaki je faraon odredio da se sve rođene izraelske dječake baci u rijeku Nil.
Jeste li ikad razmišljali o tom zlom činu? Volimo se usredotočiti na činjenicu da je Mojsije spašen, ali koliko je beba umrlo? Koliko je nevinih života oduzeto?
Mojsije je rođen u svijetu u kojem je biti beba bila opasna stvar. Lijepo je što je Božje rješenje za ovog dječaka bilo posvojenje. Mojsije je stavljen u rijeku i mogao je umrijeti. Ali umjesto toga, naš suveren, milostiv Bog pobrinuo se da bude spašen. Spasila ga je faraonova kći. Tako je imao priliku da živi u palači.
Mojsijeva je priča prvi put da se posvojenje spominje u Bibliji, no ne i jedina. Esteru je usvojio njezin stric Mordokaj.
Još jedan primjer posvojenja u Starom zavjetu bili su Izraelci. Bog se puno puta naziva njihovim “Ocem” (Izaija 1, 2; Hošea 11, 1). Bog je izabrao Izrael među svim narodima da im bude Otac, a oni Njegov izabrani narod.
U Novom zavjetu nalazimo nevjerojatan primjer posvojenja. Našeg Spasitelja, Isusa Krista, usvojio je Josip. Isus Krist začet je po Duhu Svetom umjesto kroz sjeme čovjeka (Matej 1, 18). Marijin suprug, Josip, nije bio Isusov pravi otac, ali je uzeo Isusa kao svoga sina.
Kršćani – posvojena djeca Božja
Rimljanima 8 daje prekrasnu sliku našeg posvojenja u Božju obitelj. Možete li to zamisliti: papiri su potpisani, torbe su vam spakirane. Stojite na vratima sirotišta. Siroče ste. Ali u vašem srcu, danas, postoji nada.
Jednom kad svoje srce damo Isusu, vjerujući samo Njemu za oproštenje grijeha i spasenje od vječne kazne, Bog kaže da posvojenjem postajemo dijelom Njegove obitelji – Njegovo dijete.
“Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: “Abba! Oče! Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja.” (Rimljanima 8, 15-16)
Slično tome, dovođenje osobe u obitelj posvojenjem vrši se po izboru i iz ljubavi.
“U ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje.” (Efežanima 1, 5)
Kao što Bog u svoju duhovnu obitelj usvaja one koji primaju Isusa Krista kao Spasitelja, tako bismo i mi trebali s molitvom razmišljati o posvojenju djece u svoje fizičke obitelji.
Što Biblija kaže o posvojenju i siročadi?
Budući da je posvojenje od početka bio Božji plan, Biblija ima puno toga za reći o posvojenju. Pogledajmo samo nekoliko stihova.
Bog se brine za ostavljenu djecu
“Otac siročadi, sudac udovica, takav je Bog u svom svetom boravištu.” (Psalam 68, 5)
Bog čuva i brani siročad
“Jahve štiti tuđince, sirote i udovice podupire, a grešnicima mrsi putove.” (Psalam 146, 9)
“Bog velik, moćan i strašan, nepristran i nepodmitljiv, koji čini pravdu siročadi i udovicama, i koji voli izbjeglice dajući im kruha i ogrtač.” (Ponovljeni zakon 10, 17-18)
Briga za siročad je zapovijed
“Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta.” (Jakovljeva 1, 27)
“I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene [Isusa] prima.” (Matej 18, 5)
“Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite.” (Izaija 1, 17)
“Otvaraj usta svoja za nijemoga i za pravo sviju nesretnika što propadaju.” (Izreke 31, 8)
Posvojenje je srce evanđelja
“U ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje.” (Efežanima 1, 5)
