Poslušnost u malom je ono što Bog očekuje od nas. To su situacije koje nam se čine nebitnima, no Bogu su iznimno važne.
Kada Duh Sveti stvara plodove u našim životima, On obično djeluje na načine za koje nikada ne bismo molili. (Galaćanima 5, 22-23) Kako bi uzgojio plod ljubavi u nama, može nam dati neprijatelja; kako bi uzgojio plod mira, može dopustiti da nam se približi sukob. Kako bi uzgojio vjernost, može nas poslati na zaboravljena mjesta.
Zaboravljena su ona mjesta u svijetu za koja izgleda da ih nitko ne gleda, mjesta gdje trud nije primijećen, gdje za njega nema zahvale. Možda se naš težak posao zasniva na mijenjaju pelena, pranju posuđa ili pregledavanju nepregledne elektroničke pošte.
Možda, ono što je bolnije, naš posao je na besplodnim misijskim poljima, s buntovnom djecom ili supružnicima čija se ljubav ohladila. Svi mi ponekad živimo u zaboravljenim mjestima; neki ondje žive cijelo vrijeme.
Težak posao kao učeništvo
Trebamo biti svjesni podcjenjivanja duhovne veze takvog monotonog i naizgled, truda koji je donosi nagradu. Dnevne dužnosti na zaboravljenim mjestima mogu biti malene, no ako se nagomilaju kroz mjesece, godine ili desetljeća, moći ćemo se poistovjetiti s Oswaldom Chambersom kada piše:
„Ne treba nam Božja milost kako bismo nadišli krize, ljudska priroda i ponos bijahu dovoljni, možemo pronaći vezu bez problema; no potrebna je natprirodna milost Gospodinova kako bismo mogli živjeti dvadeset i četiri sata dnevno kao sveci, za prolazak kroz teški rad kao učenici, za život običnih, nepromatranih, ignoriranih postojanja, kao Isusovi učenici“.
Chambers možda previše naglašava ovo stanje, no ne pretjerano. Uistinu, zaboravljena mjesta mogu izgledati kao divljina i dani mogu proći prije nego što pronađemo nešto što će nas nagnati da idemo dalje, neku vodu iz kamena, koja će održavati tu pustinju. (Psalam 105, 41)
Pronaći ćemo to, ne u zaboravljenim mjestima, već u Gospodinu koji nas je poslao ondje, koji je s nama ovdje i koji je obećao nagraditi nas ovdje.
Božja skrb
Ponekad, možemo gledati u odgovornosti koje leže ispred nas i možemo se pitati kako smo se ovdje našli. Kako smo počeli lutati u ovu divljinu, kroz sivilo dana i skrivenu poslušnost? Kako smo toliko postali upoznati s pogledima unatrag, pitajući se jesmo li negdje promašili skretanje. Kako je razjašnjavajuće tada, za prisjetiti se da naše životne situacije nisu rezultat slučajnosti, niti pogrešaka koje smo počinili, niti čak veza događaja koje vode do sadašnjosti, već Božje skrbi za nas. Zadaci koji su ispred nas, barem oni današnji, Božji su zadaci za nas.
Kako bismo bili sigurni, Božja skrb ne poništava odluke, možda i pogreške ili grijehe, koje su nas dovele do ove postaje u životu, niti nas obeshrabruje od toga da težimo za boljim situacijama; mi smo više od grančica u struji Božjih svrha. No Božja briga nas uči da vidimo, kao što to Heidelberški katekizam objašnjava, da su ”list i oštrica, kiša i suša, plodne i neplodne godine, hrana i piće, zdravlje i bolest, bogatstvo i siromaštvo, zaista, da nam sve stvari dolaze iz Očeve ruke, a ne slučajnošću”. Bez obzira kako smo dospjeli ovdje, zaboravljena mjesta u konačnici su oblika ruke našega Oca.
Ponovno i ponovno, Bog opisuje naše planove i trud kao nešto značajno, ali svoje kao odlučujuće, važnije čak i od najosobnijih stvari u životu. Bog određuje kada i gdje živimo. (Djela 17, 26) Bog nam određuje mjeru vjere. (Rimljanima 12, 3) Bog dodjeljuje duhovne darove kako želi. (1. Korinćanima 12, 11) Bog nam povjerava određeni broj talenata, hoće li to biti pet, dva ili samo jedan. (Matej 25, 15) Bog daje određene službe. (Kološanima 4, 17) Bog čak i nas poziva na življenje određenih života. (1. Korinćanima 7, 17)
S vremenom, ovo zaboravljeno mjesto može početi izgledati nekako drugačije i ovisno o okolnostima, možemo biti mudri tražiti te promjene. No za sada, možemo potražiti odgovornosti koje se nalaze ispred nas i reći s olakšanjem: „Ruka moga Oca dovela me ovdje“.
Božje zadovoljstvo
Bog ne samo da nas šalje na zaboravljena mjesta; On nas također i ondje susreće. Kada se mučimo u nejasnoći, Bog je ondje. (Psalam 139, 5) Kada naš rad ne primijeti niti jedno ljudsko oko, Bog ga primijeti. (Luka 12, 7) Bog čuje svaki šapat molitve, svako pobožni vapaj. Bog je spreman u svakom trenutku, označiti i najmanji zadatak kojeg smo obavili u vjeri.
Mudar čovjek govori nam zašto: „Mrske su Jahvi usne lažljive, a mili su mu koji zbore istinu“. (Mudre izreke 12, 22) Bog ne uživa samo u veličini svojih djela, već i u vjernosti radnika. Kako drugačije bi se mogla objasniti tvrdnja Novoga zavjeta koja kaže: „Znajući, da ćete od Gospodina primiti plaću baštine. Gospodinu Kristu služite“! (Kološanima 3, 24)
Misionar Hudson Taylor poznat je bio po ovome: „Malena stvar je malena stvar, no vjernost u malenim stvarima je velika stvar“. Kuhanje obroka, ispunjavanje obrasca, kupovina namirnica, brisanje nosa djetetu, to su sve malene stvari. No ako se rade vjerno, zbog Krista, one postaju veće od svih pobjeda i trofeja nevjernog svijeta. One postaju užitak našeg Oca koji promatra.
Božje obećanje
Nakon što smo pratili koliko se Bog brinuo u prošlosti i nakon što smo osjetili Njegov užitak u sadašnjosti, Bog će nam dati uvid u budućnost, gdje će sva naša poslušnost biti nagrađena.
Kada mnogi kršćani zamišljaju Sudnji dan, zamišljaju da će Isus promatrati samo ”velika” djela grijeha i pravednosti. Zasigurno i hoće, no neće samo to. Zapanjujuće, kada su Isus i apostoli razgovarali o tom danu, često su se usredotočili na obične, životne trenutke.
Isus nam govori u Mateju 12, 36: „Za svaku praznu riječ, koju reknu ljudi, moraju u dan suda dati račun“. S druge strane, Bog će nagraditi svoj narod i za najmanje djelo koje su učinili po Njegovoj milosti: za davanje onima u potrebi (Matej 6, 4), za molitvu u tajnosti (Matej 6, 6), za post u tajnosti (Matej 6, 18), čak i za davanje hladne čaše vode Isusovim učenicima. (Matej 10, 42)
Apostol Pavao slično piše: „Jer nam se svima valja javiti na sudu Kristovu, da primi svaki prema tome, kako je činio u tijelu svojemu dobro ili zlo“. (2. Korinćanima 5, 10) No nakon toga, u Efežanima razjašnjava kakvu vrstu ”dobroga” je imao na umu: „Znajući, da svaki koji bilo koje dobro učini, ono će i primiti od Gospodina, bio rob ili slobodnjak“. Ne samo zadivljujuće dobro ili iznadprosječno dobro, već ”svaki, koji bilo koje dobro učini”. Nakon što Sudnji dan dođe, svaki komadić neprimijećene poslušnosti dobit će prikladnu nagradu.
Življenje i umiranje u zaboravljenim mjestima, u tom slučaju, u Božjim očima je nešto što se jako vidi. Mnogi sveci, u stvari, neće znati istinsku vrijednost onoga što su učinili za Krista, dok im sam Krist to ne kaže. (Matej 25, 37-40)
Iznimke u običnome
Chambers, nakon primjećivanja milosti koja je potrebna kako bi se izdržao težak rad učeništva, nastavlja i piše: „Utkano bijaše u nas da trebamo činiti iznimna djela za Boga; no ne moramo. Trebamo biti iznimni u običnim stvarima, biti sveti na zlobnim ulicama, među zlobnim ljudima, a to se ne uči u pet minuta“.
Ponovno, Chambers možda malo pretjeruje svoj slučaj. Bog nas ponekad poziva da za Njega učinimo iznimne stvari: da posvojimo dijete, pokrenemo misije, započnemo crkve, da se krećemo u inozemstvo. No ono što još uvijek stoji jest to da nitko od nas neće učiniti ništa iznimno, osim ako prije toga nismo naučili, kroz deset tisuća koraka vjernosti, kako biti izniman u običnome.
Nismo prepušteni sami sebi ovdje. Vjernost, zapamtite, je plod Duha. Kako bismo posjedovali taj plod, Duh želi da pohranimo brigu, zadovoljstvo i Božja obećanja, koja nas oblikuju i koja idu za nama u svako zaboravljeno mjesto.
Autor: Scott Hubbard; Izvor: DesiringGod.org
