Nisam jedina kršćanka koja se borila s problemom poremećaja u prehrani. Dopustite mi da to preoblikujem: nisam jedina kršćanka koja je imala problema s idolopoklonstvom.
Dugi niz godina nisam shvaćala da je idolopoklonstvo u korijenu moje borbe protiv bulimije i problema s izgledom. To znači da nisam shvaćala potrebu za Kristovom moći, koja može uništiti i taj grijeh.
U svom cjeloživotnom pohodu prema savršenosti ili ono što sam nepravilno nazivala ”izvrsnošću,” postala sam opsjednuta sa svojim izgledom. Oduvijek sam bila snažne i atletske građe, prosječne tjelesne mase. S ovim sam bila zadovoljna kratak period u svom mladenačkom životu. No nakon toga sam krenula u srednju školu i sve se počelo mijenjati. Tada sam postala bolno svjesna svoje nesavršen figure.
No s obzirom na to da sam bila športašica i da sam sudjelovala u gotovo svakom športu u kojem sam imala prilike sudjelovati, tijekom srednje škole moj um i tijelo bili su preokupirani time. No nisam ni bila svjesna da je moje srce prepuno idolopoklonstva.
Nakon završetka srednje škole završile su i moje športske karijere i bila sam suočena s ovom stvarnošću: osim ako ne budem redovito sama vježbala, moje će tijelo izgledati sve manje savršeno.
Nisam tada shvaćala da je ta moja opsjednutost tjelesnim izgledom zapravo idolopoklonstvo. Počela sam vježbati nenormalno, jesti vrlo malo tijekom dana. Navečer bih jela do iznemoglosti, da bih tijekom dana vježbala, ne bih li na taj način nekako umirila nesigurnosti i strahove koji su proždirali moje srce.
Trebala bih isto tako spomenuti da sam od svoje dvanaeste godine služila u slavljeničkom timu u svojoj crkvi. U crkvi sam održavala privid toga da je sve u redu, da sam sve shvatila i da sam spremna za služenje.
Ovaj krug prejedanja i pretjeranog vježbanja održavala sam tri godine, prije nego što sam pokušala koristiti laksative kako bih izgubila još više kilograma. No zbog učinaka laksativa nisam imala snage za vježbanje, što me je natjeralo na odustajanje od vježbanja.
S 23 godine, prvi sam se put prisilila na povraćanje nakon hedonističkog udovoljavanja potrebi za hranom. Lagala sam samoj sebi i drugima koji su bili zabrinuti zbog moje opsesije gubitkom kilograma i prehranom. Skrivala sam sve od svojih najbližih time što sam vrijeme prežderavanja i nakon toga povraćanja ograničavala za situacije kada bih bila nasamo. Nakon toga bih na sve načine skrivala bilo kakve potencijalne dokaze: čistila bih bilo kakav nered koji bih napravila u kupaonici i kupovala sam namirnice koje sam pojela.
Trebala sam pomoć
Nakon nekoliko mjeseci ovog ludila, sinulo mi je da možda imam problem i da mi je možda potrebna pomoć. Svijet psihijatrije poremećaje u prehrani naziva ”neizlječivom bolešću,” s kojom osoba treba naučiti živjeti. Predugo sam vjerovala u tu laž dok sam samo pokušavala živjeti sa ”svojom bolešću.”
Prošle su dvije godine prije nego što sam priznala da imam problem i da mi je potrebna pomoć. Tijekom svojih borbi zamolila sam Boga za pomoć, no to sam uglavnom radila iz straha da sam izgubila svoje spasenje time što sam Ga zasigurno razočarala svojim ponašanjem koje sam radila u tajnosti. Još uvijek to nisam prepoznavala kao grijeh. Bila sam dobra u samo-osuđivanju pred Bogom.
Živjela sam u New Yorku dvije godine i bila sam vođa malene skupine za slavljenje, koji su bili zaposlenici unutar grane kršćanke mode, kada me je Bog spojio s druge dvije žene koje su se također borile s poremećajem prehrane.
Pozvale su me da se pridružim njihovom proučavanju koje se temelji na Bibliji za sve one koji traže oslobođenje od poremećaja u prehrani. Ta proučavanja su nas ohrabrila na priznavanje Bogu naših grijeha ponosa, straha, sumnji i želja za životom izvan odnosa s Njim, kao i sva ponašanja koja su iz ovoga proizašla, a koje smo doživljavale u svojim životima.
Iako sam se svakodnevno ”kajala,” zapravo sam prolazila kroz obredne vježbe samosažaljenja, kreirane od strane mog uplašenog srca. Neprestano sam se pitala: „Zašto? Zašto sam bulimična? Zašto sam ovo zaslužila? Zašto me Bog ne želi ili ne može u ovome zaustaviti? Zašto sam izvan kontrole i zašto se borim za kontrolu? Zašto mi Bog ne pokaže izlaz?“
Nisam shvatila da je bulimija zapravo grijeh. Dok sam, zajedno s prijateljicama, prolazila kroz Božju Riječ, Duh Sveti nas je osvjedočio o tome da smo mi štovale lažnog, nikada zadovoljnog boga ljepote, boga mršavosti i kulturne prihvatljivosti. Kao vjernice koje su poznavale evanđelje, pogodio nas je naš nedostatak svjesnosti o moći evanđelja da nas spasi i promijeni.
Što smo više proučavale Božju Riječ i što smo se više kajale, to su se više naša srca i umovi, kao i odnos prema našim tijelima i hrani počeo mijenjati. Moć Kristova uskrsnuća, koja ima moć pobijediti grijeh i smrt, izbavila nas je iz ovoga.
Po prvi puta, imale smo nadu da nas ne definira naš poremećaj u prehrani, nego da će Bog završiti svoje djelo iskupljenja, koje je započeo s nama. Naš se oporavak nastavlja do današnjeg dana, dok svoje pouzdanje stavljamo u spasonosnu Kristovu silu i dok tražimo snagu u Njemu.
Autorica: Kristen Gilles; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoaliton.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoaliton.org koje vrijedi za naš portal.
