“U jednom trenutku života shvatimo da ne držimo konce i da stvari prolaze mimo nas, iako bismo voljeli da je drugačije”, počinje svoje pismo gospođa Jela (76) prisjećajući se svojih iskustava s djecom, koji su bolni.
“Ostala sam udovica u 55. godini. Nakon toga sam pet godina živjela u obližnjem mjestu, u vezi koju sam na kraju prekinula iz nekoliko razloga. Zatim sam se vratila u svoj rodni grad, uglavnom kako bih pomogla bratu koji je bio invalid.”
Jela je majka četvero djece, a sa sjetom napominje da su se svi ubrzo rastali i zasnovali vlastite obitelji. Iako je sretna što su uspješni i imaju sve što im treba, često pogleda u nebo i pita se kako se dogodilo da su toliko daleko od nje.
Moli Boga da ih čuva
“Gledam u nebo i molim Boga da ih čuva, a kako će meni biti. Nikad se neću naviknuti biti sama.”
“S pedeset sam se teško razboljela. Srčana aritmija značajno mi je narušila kvalitetu života. Utjehu sam pronašla u svom psu, što mi je dalo snage da pomažem bratu još pet godina. Imao je i stručnu njegu, ali ja sam bila uz njega kad god je trebalo. Međutim, sve oko mene se počelo mijenjati na načine koje nisam očekivala”, napisala je.
Pandemija koronavirusa dodatno je pogoršala njezinu situaciju.
“Kao visokorizična osoba morala sam biti u izolaciji. Na balkon su mi donosili potrepštine, ali veze s unucima praktički su nestale. Ni poslije nisu obnavljani. Za rođendane sam im slala čestitke s novcem, ali sve je to postalo rutina, kao da sam neka baba-poštar”, sa sjetom se prisjeća Jela.
“Prestala su naša obiteljska okupljanja uz svijeće. Uspjela sam ih okupiti samo dva puta u četiri godine – jednom za Božić i jednom za rođendan. Povremeno bi netko došao na ručak, ali kako su djeca rasla sve je to polako nestajalo”, piše Jela.
Jedan od najsretnijih dana bio joj je, prisjeća se, kada je za rođendan pozvala unuke u pizzeriju. Najstariji je već bio srednjoškolac, dok su ostali bili osnovnoškolci, a najmlađi je još bio u vrtiću. „Osjećala sam se sretno tog dana, ali nažalost, unuci nisu pokazali da je to poseban događaj koji će pamtiti“, zaključuje gospođa Jela s osjećajem dubokog razočaranja.
Nema pomoći ni u bolesti
“Slijedili su dani i mjeseci kada sam se osjećala sve gore i gore, ali nisam tražila pomoć osim u zaista iznimnim situacijama. Svi živimo blizu, ali smo kao ljudi sve udaljeniji. Sve je manje veze. Kćerka jedina odigrava neshvatljivu ulogu u svemu, prekinuvši sve veze među nama, svi su moji unuci odrasli, samo je najmlađi još mali i ne zna mi ni ime.”
“Situacija moje kćeri se zaista drastično promijenila. Naprasno je prekinula sve veze sa mnom, ali i sa svojom braćom. Unuci se gotovo i ne poznaju, a meni je sve postalo previše strašno da bih to mogla razumjeti i podnijeti. Najmlađi unuk, koji ne zna ni kako se zovem, često je kod drugih baka i djedova koji me ignoriraju, pogotovo baka, a žive u kući iza mene, samo nas vrt dijeli”, požalila se, prenosi portal Stil.
Namjeravala je, piše, poduzeti neke korake da uz pomoć institucija vidi unuke, ali je odustala.
“Kako su odlučili, neka sad žive s tim. Ne pijem, ne pušim, nisam bila problematična u životu i mogu se samo pohvaliti da su svi izrasli u ozbiljne i vrijedne ljude, negdje usput su izgubili empatiju i prema vlastitoj majci i baki. Ima još puno toga što sam progutala i jedino što mogu reći nakon svega je da sam ponekad iznenađena što sam ostala živa unatoč svim problemima”, završila je tužno pismo gospođa Jela.
