Jedno od najčešćih pitanja koje kršćanin može postaviti ujedno je i najviše zabrinjavajuće: Što moj ponavljajući grijeh govori o meni?
Pitanje je uobičajeno, jer se svi kršćani bave ponavljajućim grijehom, a mnogi i obrascima ponavljajućih grijeha. No pitanje je zabrinjavajuće jer nas uvodi u jednu od velikih napetosti Svetog pisma. S jedne strane znamo da „ako kažemo da nemamo grijeha, zavaravamo sebe, istina nije u nama.“ (1. Ivanova 1,8) Znamo, s druge strane, da „nitko tko je rođen od Boga rođen ne čini grijeh.“ (1. Ivanova 3, 9) Svi kršćani griješe, čak i svakodnevno (Matej 6, 11–12), no ipak neki postupci grijeha bacaju sumnju na čovjekovu tvrdnju da je nanovo rođen.
Dakle, što razlikuje kršćanstvo od svijeta kada je riječ o grijehu? Puritanski pastor Richard Baxter, pišući „melankoličnim“ (ili depresivnim) kršćanima, nudi jedan plodan odgovor:
„Sjetite se kakvih ugodnih dokaza sa sobom nosite da vaš grijeh nije proklet, dok osjećate da ga ne volite, nego da ga mrzite i on vas umara. Oskudne bilo koje vrste grešnika imaju tako malo zadovoljstva u njihovom grijehu kao melankolija ili tako malo želje da ih čine, stoga samo grijesi koje volimo poništavaju ljude.“ (Genij puritanizma, 88–89)
Kršćani čine grijehe. Ponekad mogu počiniti i teške grijehe, kao što su to činili David i Petar. Ali kršćani ne vole svoje grijehe. I samo nas grijesi koje volimo poništavaju.
Naša kompleksna srca
Naravno, Baxterov odgovor prisiljava nas na još jedno pitanje: Kako možemo znati mrzimo li ili volimo li grijeh? Odgovor na to pitanje zahtijeva veliku pažnju.
Na primjer, u Svetom pismu nalazimo mnoge ljude za koje je samo izgledalo da su mrzili svoj grijeh. Izraelska generacija divljine ponekad se “pokajala i usrdno tražila Boga,” ali na kraju “srce im nije bilo nepokolebljivo prema Njemu.” (Psalam 78, 34; 37). Činilo se da i farizeji mrze grijeh, no ipak su ispod svoje religiozne vanjštine bili „ljubitelji novca.“ (Luka 16, 14) Ljubav prema grijehu, iako je neko vrijeme bila ugušena, nikada nije ugašena.
Alternativno, možemo pronaći slučajeve u kojima su pravi kršćani, često nezreli, neko vrijeme djelovali kao da vole grijeh. Na primjer, u Pavlovim poslanicama Korinćanima pojavljuju se neki iznenađujući grijesi, no ipak bi mogla uslijediti i pobožna tuga, a s njom i obnovljeno ogorčenje protiv grijeha. (2. Korinćanima 7, 10-11)
Kako onda možemo reći je li, u svim našim sukobljenim osjećajima, unutarnjim prepucavanjima i proturječnim postupcima, naš temeljni stav prema grijehu sve veća mržnja ili ljubav? Mogli bismo započeti s molitvom postavljajući si četiri manja pitanja.
Kako činite svoj grijeh?
Iako svi griješimo, ne griješimo svi na isti način. Stari zavjet razlikuje vrste prijestupa, od manje teških, nenamjernih grijeha do grijeha počinjenih „s visokom namjerom.“ (Brojevi 15, 22; 30) Naši vlastiti grijesi također promatramo kroz spektar prkosnih i refleksivnih; između onih koje progonimo mi i onih koji nas progone.
Ako je grijeh zamka (Izreke 5, 22), ponekad uđemo u njega širom otvorenih očiju, a drugi puta u nju zakoračimo prije nego što shvatimo što se dogodilo. Majka može izgovoriti grubu riječ, na primjer, nakon što polako skuhala kotao svog samosažaljenja ili to može učiniti u naletu nepredviđene nestrpljivosti. Slično tome, suprug može potražiti nedopušteni seksualni prizor zato što je otišao to potražiti na internetskoj stranici ili zato što je njega potražila reklama. Majka i muž griješe u oba slučaja, ali kako to čine, posebno kao karakterističnu praksu, otkriva mnogo o usmjerenosti njihovog srca. Stalni obrasci planiranog, unaprijed smišljenog grijeha otkrivaju srce osobe, čije su naklonosti opasno zapletene.
U određenom smislu, naravno, igramo ulogu i progonitelja i progonjenog kad god griješimo. Čak i najprkosniji grijesi imaju iza sebe duhovne sile zla (Efežanima 2, 2); čak i najrefleksivniji grijesi otkrivaju iskrivljenu, unutarnju spremnost. (Jakovljeva 1,14) Više od toga, pravi kršćani još uvijek mogu pasti u obrazac traženja grijeha na određeno vrijeme. Ponekad proturječimo Kristovu životu unutar samih sebe i zakoračimo u zamke koje vidimo. No općenito, oni koji mrze grijeh kreću se, postupno, ali istinski, dalje od planiranih, proganjanih grijeha, što su duže u Kristu.
Koliko ste daleko otišli?
Sad za komplikaciju. Iako se svi koji mrze grijeh postupno odmiču od planiranih, proganjanih grijeha, počinjemo se kretati s različitih mjesta. Neki počinju hodati prema gori Sion od Moaba; drugi čak iz Babilona. Kao i na svakom putovanju, udaljenost, iako važna, manje je važna od smjera.
Neki ljudi, zahvaljujući Božjoj zajedničkoj milosti, ulaze u Krista s velikim stupnjevima pristojnosti i discipline. Drugi ulaze u Krista sa samokontroliranom otrcanošću, savjesti koja je gotovo zapečena i duše koja još uvijek nosi tragove ovisnosti. Oboje u Kristu primaju istog Duha „snage, ljubavi i samokontrole.“ (2. Timoteju 1,7) Ali ako očekujemo da će njihov napredak prema sličnosti Kristu izgledati isto, negiramo njihova radikalno različita polazišta.
Zamislite, na primjer, grijeh pijanstva, koji se približava prkosnoj strani spektra. Noć pijanstva za prvog kršćanina može izazvati ozbiljnu zabrinutost: ovdje je planirani progonjeni grijeh nepoznat čak i u njegovim pred-kršćanskim vremenima. No za drugog kršćanina noć pijanstva može biti samo jedan kratki korak unatrag na inače putovanju koje ide naprijed. Što, naravno, nije razlog za zadovoljstvo ni jednim korakom unatrag: pokajanje znači suprotstavljanje svim poznatim grijesima sada, a ne postupno smanjenim rasporedom.
Kršćanski život ide “od jednog stupnja slave do drugog” (2. Korinćanima 3, 18); nebo iznad nas “sjaji sve jače i sjajnije do punine dana” (Izreke 4, 18); putujemo „od snage do snage.“ (Psalam 84, 7) Ali jednako važno kao i pitanje: „Koliko ste daleko?“ jest „Koliko ste daleko otišli?“
Kako ispovijedate svoj grijeh?
Kao što možemo počiniti grijeh na više načina, tako možemo priznati grijeh na više načina. Dok neki ispovijedaju s iskrenom odlukom da više ne čine taj grijeh, drugi s tihom rezignacijom ispovijedaju da je snaga grijeha i dalje prisutna u njihovom životu. Druga vrsta priznanja, kako kaže John Piper, izražava:
„Krivnju i tugu zbog grijeha, ali ispod se nalazi tiha pretpostavka da će se taj grijeh ponoviti, vjerojatno prije nego što prođe tjedan. To je ogrtač za fatalizam u vezi s vašim započetim grijesima. Osjećate se loše zbog njih, ali predali ste se njihovoj neizbježnosti.“
Svakako, oni koji mrze grijeh često moraju ispovjediti iste grijehe, posebno grijehe refleksnije vrste, čak i tijekom godina i desetljeća. No, osim nekih razdoblja zbog kojih žale, njihova priznanja nemaju naznake fatalizma ili neizbježnosti. Ona se podudaraju s uzorom Izreka 28,13:
„Tko skriva svoje grijehe, nema sreće, a tko ih ispovijeda i odriče ih se, milost nalazi.“
Oni koji se iskreno ispovijedaju, također se trude potpuno napustiti grijeh. Dakle, kad ustanu s koljena i vrate se u bitku, ne drže oružje labavo, kao onaj koji očekuje poraz. Ulaze uzdignute glave, zaklonjeni novom milošću, odjeveni svježom snagom.
Kako se borite protiv vašega grijeha?
Neki od najjasnijih prikaza naših ljubavi i mržnje pojavljuju se na bojnom polju. Dok se neki bore protiv svog grijeha napola očekujući i iskreno napola se nadajući se da će izgubiti, drugi se uče boriti kao da je njihova duša u pitanju, kao što je Isus govorio ozbiljno, čak i ako ne doslovno, kada je govorio o odsijecanju ruku i vađenju očiju. (Matej 5, 29–30)
Mrzitelji grijeha hodaju ovim svijetom naoružani duhovnim oružjem (Rimljanima 8, 13; Efežanima 6,17), ne da bi naštetili drugima, nego kako bi naštetili svakom neprijatelju u sebi. Oni budno paze i mole protiv iskušenja, dovoljno u potrebi da svakodnevno traže izbavljenje. (Matej 6, 13) Odlučuju da će se oduprijeti potrebama tijela, čak i ako to zahtijeva suzdržavanje od neutralnih supstanci, situacija i oblika zabave. (Rimljanima 13, 14) Njihovi borbeni planovi nisu nejasni; „čitajte Bibliju i molite više,“ već specifični; probudi se u 6:00 ujutro, čitaj i moli.“ Iako znaju da se nijedan zid odgovornosti ne može uzdići više od njihova grijeha, oni također žive kao da su mrtvi bez pomoći. (Hebrejima 3, 13)
Štoviše, ne bore se za dan, razdoblje ili godinu dana, nego za život. Znaju da ovaj rat završava njihovim posljednjim dahom. (2. Timoteju 4, 7) Stoga, iako se ponekad osjećaju umorno u ratu, odbijaju leći na bojištu. S vremenom, svježa snaga dolazi odozgo, svježina dolazi iznutra i unatoč mnogim obeshrabrenjima i porazima, napreduju.
Oni koji na dnu još uvijek vole svoj grijeh, neće se ovako boriti protiv svog grijeha. Oni mogu podići otpor neke vrste, ali ne mogu voditi cijelo-duševni rat. Ne možemo ubiti ono što još uvijek volimo.
Bolje voljeni
Stoga, kako činite svoj grijeh? Dokle ste stigli? Kako priznajete svoj grijeh? Kako se borite protiv svog grijeha? Ovakva pitanja zahtijevaju našu pažnju; ali samo dio naše pažnje. Samoispitivanje nam može pomoći u prepoznavanju stanja naše duše, ali ne može promijeniti stanje naše duše. Gdje god se nađemo u tim pitanjima, ako bismo sve više mrzili grijeh, pred nama je samo jedan put: sve više voljeti Krista.
Suvremenik Richarda Baxtera John Owen jednom je napisao:
„Budite česti u mislima o vjeri, uspoređujući Krista s drugim voljenima, grijehom, svijetom, pravnom pravednošću; i preferirajući Njega prije njih, smatrajući sve to gubitkom i smećem u usporedbi s Njim.“ (Potraga za pobožnošću, 206)
Grijeh nam se čini voljenim samo onda kada Krist to nije. Dakle, samo naprijed i usporedite svoje grijehe s Njim: njihovu crninu s Njegovim svjetlom, njihov sram s Njegovom slavom, njihovu okrutnost s Njegovom milošću, njihov pakao s Njegovim nebom. Za sada vidimo samo zrake Kristove ljepote. Ali čak i najmanja od njih zasjenjuje najprivlačniji grijeh. Poništavaju nas samo grijesi koje volimo. Jedini Spasitelj od voljenih grijeha je voljeni Krist.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.
