Što je pokajanje koje vodi u život? U Westminsterskom skraćenom katekizmu na ovo pitanje nalazimo slijedeći odgovor:
Pokajanje koje vodi u život jest spasonosna milost kojom se grešnik, potaknut zbiljskim razumijevanjem grijeha i shvaćanjem Božje milosti u Kristu, sa žaljenjem i mržnjom prema svojem grijehu odvraća od njega k Bogu s iskrenom namjerom, a kasnije i čežnjom, za novom poslušnošću.
Što sve čini pokajanje?
Iskustvo i dubina osjećaja različiti su od osobe do osobe i ovise o vrlo raznolikim okolnostima njihovih života. Ali ćemo neka obilježja pronaći općenito u svakom pokajanju.
Pokajanje čini osjećaj posramljenosti
Mi uviđamo da nas je grijeh ponizio i, što je još važnije, da je Bog oteo sliku Njegove slave u nama. Početke pokajanja često prati osjećanje osramoćivanja Božje osobe i nas samih. Tako Pavao govori Rimljanima o stvarima zbog kojih se oni sad stide (Rimljanima 6,21).
Pokajanje dovodi do skrušenosti
Pokajanje, odnosno osjećaj posramljenosti, dovodi do skrušenosti. Iznenađuje da čovjek koji počinje osjećati stid za počinjeno nedjelo može otkriti kako u njemu izbija duh ponosa. On se počinje braniti i pravdati i time otvrdnjuje svoje srce.
Ali kada Bog izazove pravo pokajanje, naša se usta zatvaraju, mi priznajemo svoju krivicu pred Bogom i skrušeni smo pred Njegovim prijestoljem (Rimljanima 3,19).
Pokajanje uključuje tugu i žaljenje
Ovako skrušenima, srce nam ispunja tuga i žaljenje. Prirodno je i nužno da čeznemo za tim da nije došlo do onoga što se zbilo; da smo ožalošćeni i da tugujemo zbog zla koje smo nanijeli Bogu, drugima i sebi. Kako nam je samo žao zbog vremena koje smo propustili!
Osjećaj gađenja prema grijehu
Međutim, to još nije pokajanje. Te osobine tek utiru put osjećaju gađenja prema grijehu zbog njega samoga. Iskusiti pravu prirodu svojega grijeha sastavni je dio njihovog spoznavanja. Vidjeti u njemu sav njegov užas sastavni je dio Božjega prosvjetljenja. Ne samo da žalimo zbog njegove štetnosti i njegovih učinaka u našem iskustvu, već zajedno s Davidom vičemo:
Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom:
pravedan ćeš biti kad progovoriš,
bez prijekora kada presudiš.
Evo, grešan sam već rođen,
u grijehu me zače majka moja. (Psalam 51,5-7)
A zajedno s Williamom Cowperom kažemo: Mrzim grijeh što te ražalosti i iz moga te srca istjera.
Još jedan element pokajanja koji se olako zaboravlja
Postoji, međutim, još jedan element, koji se prečesto i olako zaboravlja, možda jer se čini teško spojivim s drugim njegovim aspektima.
Pravo pokajanje podrazumijeva uvijek i prepoznavanje Božjeg oproštenja. Kao što je u Westminsterskom katekizmu s pravom istaknuto, mi se kajemo jer razumijemo Božju milost u Kristu. Božja milost uči nas strahu i ona nas oslobađa svih naših strahova! (…)
Pokajanje je poklon evanđelja
Zato se u Novom zavjetu na pokajanje gleda kao na poklon evanđelja koji dobivamo kroz Krista (Djela 5,31; 11,18; usp. 2. Timoteju 2,25). Pavao veli da nas do pokajanja dovodi Božja milost (Rimljanima 2,4). Zakon može dovesti do spoznaje, iznoseći osjećaj krivice i potrebe, što je učinio i u Pavlovu životu (Rimljanima 7,7-13). Ali tek kad se na obzoru pojavi milost nudeći oproštenje, zrake Božje ljubavi smekšat će nam srca i privući nas natrag k Njemu.
Autor: Sinclair B. Ferguson; prema poglavlju iz knjige ”Kršćanski život: Doktrinarski uvod” (Izvori, Osijek)
