Možete li pogledati u Isusove ruke s ožiljcima od čavala, a onda sjediti na verandi svoga iskustva lijeno se ljuljajući naprijed-natrag?
Možete li pogledati u ožiljke od čavala na rukama Sina Božjega, shvatiti da “za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe”, a onda provoditi sve svoje vrijeme ne tražeći ništa drugo nego stvari koje ugađaju samo vama?
Možete li gledati u te ruke koje su bile probode na golgotskom križu te biti zadovoljni sa svime, osim sa životom službe za Onoga koji je visio na onom križu da bi se evanđelje moglo propovijedati grešnicima? Ako vas ovoga jutra mogu navesti da vidite te ruke i ako mogu utisnuti na vas važnost tih ožiljaka, onda ova služba neće biti uzaludna i ovaj sastanak neće se održati ni za što.
“Pogledajte moje ruke!” Možeš li ih vidjeti, moj brate? Možeš li ih vidjeti, moja sestro? Ispružene su prema tebi! Poziv probodenih i ranjenih Kristovih ruku odzvanja niz hodnike godinâ: “Pogledaj moj bok, pogledaj moje noge, pogledaj moje ruke!”
Ako mu želimo služiti, to mora biti dragovoljna služba. Ako želimo činiti što on želi da činimo, to mora biti zato što se radosno i dragovoljno stavljamo na oltar pred njim. On vas neće bičem tjerati u pokornost. On vas neće bičem tjerati u poslušnost.
Dok blaga zvona večeri zvone sa svom ljepotom slavnoga svijeta, dolazi ovaj nježan, drag, pozivajući glas. Dok ga slušamo, naše se srce topi poput snijega pred sjajem proljetna sunca te padamo na koljena do njegovih blagoslovljenih nogu posvećujući svoj život i talente njegovoj službi.
Vidimo ga, vidimo ožiljke od čavala, vidimo one ranjene ruke i vapimo: “O Kriste, ranjene su bile i za mene! Sve što imam i sve što se nadam da ću biti, pripada tebi.”
Autor: Charles S. Price
