Pobačaj je grijeh kojega mnogi opravdavaju. Autor John Piper u ovom članku iznosi nekoliko biblijskih razloga zašto je pogrešno uzeti život nerođenog djeteta.
Ovdje se ne radi o obrani ljudskosti nerođenih. To je argument koji kaže da, ako su nerođena djeca ljudi, pobačaji ne bi trebali biti izvršeni.
Postoje neki zagovaratelji pobačaja koji vjeruju da su nerođena djeca ljudska bića. No i oni redovito i bez problema izvršavaju pobačaje, jer vjeruju da je ubijanje nevinih, iako tragičan događaj, sasvim opravdan s obzirom na okolnosti s kojima se suočavaju majka i dijete.
Neki od tih liječnika žele biti kršćani i ne vide ništa pogrešno u onome što rade. Ovaj sam članak napisao kako bih naveo takve liječnike na promjenu mišljenja.
1. Bog je u Izlasku 20, 13 zapovjedio: „Ne ubij“!
Svjestan sam da su neka ubojstva opravdana u Bibliji. Riječ ”ubiti” koja se koristi u Izlasku 20, 13 na hebrejskom znači ”rahaz”. Ta se riječ koristi 43 puta u hebrejskom Starom zavjetu. Ona uvijek znači nasilno ubijanje osobne prirode, odnosno umorstvo. Ta se riječ nikada ne koristi za ubijanje u ratu ili, s mogućom iznimkom u Brojevima 35, 27, kod ubojstva sa zakonskim izvršenjem.
Vrlo jasno razlikovanje postoji između legalnog ”usmrćivanja” i nelegalnog ”ubijanja”. Na primjer, Brojevi 35, 19 kaže: „Ubojica treba biti usmrćen“. Riječ ”ubojica” dolazi od riječi ”rahaz”, koja je zabranjena u Deset zapovjedi. Riječ ”usmrtiti” odnosi se na općenitu riječ, koja opisuje legalne načine pogubljenja.
Kada Biblija govori o ubijanju koje je opravdano, poanta toga jest da Bog neka od svojih prava dijeli s građanskom vlašću. Kada država djeluje u svojim kapacitetima kao od Boga upravljan čuvar pravde i mira, ona ima pravo ”latiti se mača”, kao što piše u Rimljanima 13, 1-7. Moć države uvijek treba biti korištena za kažnjavanje zla, nikada za napad na nevine. (Rimljanima 13, 4)
Stoga, ”ne ubij” se odnosi na zabranu ubijanja nevine, nerođene djece.
2. Ubijanje začetog ljudskog života, bilo da se radi o embriju, fetusu ili začetom ”in vitro”, označava napad na Božje stvaralaštvo
Možemo li pronaći bilo što u Bibliji u vezi toga što se događa kada se prekida život u utrobi majke? Prisjetimo se dva teksta. Psalam 139, 13 kaže: „Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu“.
Najmanje što možemo izvesti iz ovog teksta jest to da je stvaranje života osobe u majčinoj utrobi Božje djelo. ”Ti” se odnosi na Boga. Nadalje, možemo reći da stvaranje života nije samo mehanički proces, nego se radi o analogiji spajanja i stvaranja. Bog stvara život nerođenih, a dok to čini, Bog nerođene stvara na svoju sliku, na potpuno jedinstven način.
Drugi, manje znani tekst je tekst iz knjige o Jobu. Job ovdje govori da nije odbacio ono što su mu govorile sluge, iako se u ono vrijeme na sluge gledalo ako na manje od ljudi, kao na materijalne stvari. Ono na što ovdje treba obratiti pozornost jest način Jobova argumentiranja.
U Jobu 31, 13-15 piše: „Ako kada prezreh pravo sluge svoga il` služavke, sa mnom kad su se parbili, što ću učiniti kada Bog ustane? Što ću odvratit` kad račun zatraži? Zar nas oba on ne stvori u utrobi i jednako sazda u krilu majčinu“?
U 15. stihu dobivamo razlog zbog kojeg bi Job bio jednako kriv, u slučaju kada bi svog slugu tretirao kao manje vrijednog. Stvar nije u tome da je jedan rođen kao sluga, a drugi kao slobodan. Stvar ide prije rođenja. Kada su Job i njegovi sluge bili oblikovani u utrobama majki, ključna osoba na djelu bio je Bog. To je premisa Jobovog argumenta.
Psalam 139 i Job 31 naglašavaju Boga kao primarnog Kreatora, Stvaratelja, Hranitelja, tijekom procesa trudnoće. Zašto je to važno? Važno je jer je Bog jedini Onaj koji može stvoriti osobu. Majke i očevi doprinose na svoje načine kod stvaranja, no samo Bog stvara svaku osobu zasebno. Kada Biblija naglašava da je Bog glavni Kreator i Osoba zadužena za stvaranje čovjeka u utrobi, ona naglašava da su događaji koji se događaju u utrobi, stvaranje osobnosti, jedinstvena Božja djela. Iz biblijske točke gledišta, trudnoća je jedinstveni način Božjeg stvaranja osobnosti, odnosno osobe.
Možemo beskonačno raspravljati o tome što znači ”biti osoba”. No ovo možemo reći s velikim pouzdanjem: ono što se događa u maternici jedinstveno je djelo Boga, tijekom kojeg Bog stvara čovjeka. Samo Bog zna koliko duboko i misteriozno je stvaranje osobnosti utkano u stvaranje čovjeka. Stoga je proizvoljno i neutemeljeno pretpostaviti da u bilo kojem trenutku stvaranja ove osobe, njezino uništavanje nije napad na prerogative Boga Stvoritelja.
Točnije, uništenje začetog ljudskog života, bilo da se odnosi na embrijski, fetusni ili ”in vitro”, napad je na postupak jedinstvenog stvaranja čovjeka od strane Boga. Pobačaj je napad na Boga, ne samo na čovjeka. Bog na jedinstven način djeluje tijekom stvaranja, od trenutka začeća. Jasno svjedočanstvo toga su stihovi iz Psalma 139, 13 i Joba 31, 15.
3. Pobačaj nerođenih potpada pod biblijsku zabranu protiv prolijevanja nevine krvi.
Izraz ”nevina krv” ponavlja se u Bibliji 20 puta. Značenje tog izraza uvijek se odnosi na osuđivanje onih koji prolijevaju nevinu krv ili na upozorenje ljudima protiv činjenja toga. Krv nevinih je i krv djece. (Psalam 106, 38) Jeremija ovo stavlja u kontekst zajedno sa strancima, udovicama i siročadi: „I prolijevali su nevinu krv, krv sinova svojih i kćeri svojih, koje bi prinosili za žrtvu idolima kanaanskim; tako se oskvrni zemlja krvnim djelima njihovim“. Krv nerođenih jednako je nevina kao i krv svih drugih nevinih osoba.
4. Biblija neprestano izražava visok prioritet kojeg Bog postavlja u pogledu zaštite i brige za najslabije i najbespomoćnije članove društva.
Vrlo često u Bibliji čitamo o zaštiti stranaca, udovica i siročadi. O njima Bog posebno brine i za njih bi posebno trebao brinuti Njegov narod.
„Ne cvilite udovice i siročeta! Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati. Moj će se gnjev raspaliti i mačem ću vas pogubiti. Tako će vam žene ostati udovice a djeca siročad. Ako uzajmiš novca kome od moga naroda, siromahu koji je kod tebe, ne postupaj prema njemu kao lihvar! Ne nameći mu kamata“! (Izlazak 22, 21-24)
„Otac je siromasima i zaštitnik sirotama Bog u svetom stanu svojemu“. (Psalam 68, 5)
„Štitite slaba i sirotu, vratite pravicu jadniku i siromahu! Izbavite potlačenog i ubogog: istrgnite ga iz ruku bezbožnih“! (Psalam 82, 3-4)
„Kolju udovicu i pridošlicu, sirotama život oduzimaju i govore: “Jahve ne vidi! Ne opaža Bog Jakovljev! Platit će im bezakonje njihovo, njihovom će ih zloćom istrijebiti, istrijebit će ih Jahve, Bog naš“. (Psalam 94, 6-7; 23)
5. Time što prosuđuju težak, pa čak i tragičan ljudski život kao gore zlo od oduzimanja života, oni koji vrše pobačaje svojim djelima proturječe raširenom biblijskom učenju o tome da Bog voli pokazivati svoju milosrdnu snagu u patnji, a ne da samo pomaže ljudima kako bi izbjegli patnju.
To ne znači da trebamo željeti patnju sebi i drugima. No ono što ovo znači jest da je patnja u Bibliji opisana kao nešto što je potrebno i nešto čime Bog upravlja, iako to nije i nešto što Boga razveseljava. (Rimljanima 8, 20-25; Ezekiel 18, 32) Bog patnju smatra osobito važnim segmentom za one koji žele ući u Njegovo kraljevstvo (Djela apostolska 14, 22; 1. Solunjanima 3, 3-4) i za one koji žele živjeti pobožne živote. (2. Timoteju 3, 12)
Na takvu patnju nikada se ne gleda kao na tragediju. Na nju Biblija gleda kao na način dubljeg povezivanja s Bogom i načinom kako postajemo snažniji u ovome životu (Rimljanima 5, 3-5; Jakovljeva 1, 3-4; Hebrejima 12, 3-11; 2. Korinćanima 1, 9; 4, 7-12; 12, 7-10) i način kako postajemo nešto puno slavnije u životu koji tek dolazi. (2. Korinćanima 4, 17; Rimljanima 8, 18)
Kada oni koji obavljaju pobačaj izgovaraju opravdanja da je pobačaj ”manje zlo” od svih poteškoća koje će nastati ako bi se dijete rodilo, oni se na taj način postavljaju iznad Boga, koji nas uči da je Njegova milost sposobna učiniti nevjerojatne podvige ljubavi, u patnjama onih koji žive.
6. Grijeh je pretpostaviti da će djeca, koja će biti pobačena, ”ići u raj” ili da će živjeti kao ”odrasle osobe” nakon uskrsnuća
Ovo je sjajna nada za sve one čija su srca slomljena skrušenošću i koja traže oprost. Ali zlo je opravdavati ubojstvo sretnim ishodom u pogledu vječnosti za ubijenog. Isto se opravdanje može koristiti za ubijanje jednogodišnje djece ili svakoga tko vjeruje u raj.
Biblija postavlja pitanja: „Što ćemo dakle reći? Da ostanemo u grijehu da milost izobiluje? I zar da ne “činimo zlo da dođe dobro”, kako nas kleveću i kako neki kažu da govorimo? Sud ih pravedni čeka“! (Rimljanima 6, 1; Rimljanima 3, 8) U oba slučaja odgovor je odlučno- ne. Pretpostavka je stupiti na Božje mjesto i pokušati odrediti tko će ići u raj, a tko u pakao. Naša je dužnost biti poslušan Bogu, a ne glumiti Boga.
7. Biblija nam zapovijeda spašavanje bližnjih, onih koji su na nepravedan način odvedeni u smrt.
„Izbavi one koje vode u smrt; i spašavaj one koji posrćući idu na stratište. Ako kažeš: “Nismo za to znali”, ne razumije li onaj koji ispituje srca? I ne znade li onaj koji ti čuva dušu? I ne plaća li on svakomu po njegovim djelima“? (Mudre izreke 24, 11-12)
Ne postoji niti jedan znanstveni, zdravstveni, društveni, moralni ili religijski razlog zbog kojeg se ovi stihovi ne bi mogli primijeniti na nerođenu djecu. Pobačaj nerođenih znači neposlušnost prema ovim biblijskim stihovima.
8. Pobaciti nerođenu djecu ulazi pod prijekor kojeg je Isus uputio onima koji su djecu smatrali neprikladnima i nevrijednima Spasiteljeve pažnje.
„A donosili mu i dojenčad da ih se dotakne. Vidjevši to, učenici im branili. A Isus ih dozva i reče: “Pustite dječicu neka dolaze k meni i ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje“. (Luka 18, 15-16) Riječ ”novorođeni” u Lukinom evanđelju 18, 15 ista je riječ koju Luka koristi za nerođeno dijete u Elizabetinoj utrobi u Lukinom evanđelju 1, 41 i 44.
„I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: “Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla“. (Marko 9, 36-37)
9. Pravo je Boga Stvoritelja dati i uzeti život. Takav izbor nije na čovjeku.
Nakon što je Job čuo da su mu djeca poginula u srušenom domu, poklonio se Gospodinu i rekao: „Gol iziđoh iz krila majčina, gol ću se onamo i vratiti. Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino“! (Job 1, 21) Kada je Job govorio o izlasku iz majčine utrobe, rekao je ”Gospodin je dao”. Kada je govorio o umiranju, rekao je ”Gospodin je uzeo”. Rođenje i smrt je nešto što je u Božjoj nadležnosti. Bog je Onaj koji daje i uzima ovaj život. Mi sami nemamo pravo poduzimati stvari po ovom pitanju. Naša je dužnost brinuti za ono što nam Bog daje i koristiti to za Njegovu slavu.
10. Konačno, spasonosna vjera u Isusa Krista donosi oprost grijeha, čišćenje savjesti, pomoć za život i nadu u vječnost. Kada je okružen takvom sveprisutnom ljubavlju, svaki Isusov sljedbenik slobodan je od pohlepe i straha, koji može natjerati osobu na odricanje od ovih istina, kako bi dobila novac ili izbjegla kažnjavanje.
Moja je molitva za svakoga tko je uključen u praksu pobačaja, da vrlo ozbiljno razmisli o ovim stvarima i neka moli za vjeru i hrabrost, kako bi se mogao zauzimati za život i ljubav u Isusu Kristu.
Izvor: DesiringGod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz posebno dopuštenje izdavača Desiring God koje vrijedi za naš portal.
