Pismo umirovljenice Ksenije, koja živi s mirovinskim primanjima manjim od 300 eura, otkriva surovu stvarnost starijih hrvatskih građana suočenih s invaliditetom, bolešću i siromaštvom.
Ksenija, koja je zbog teških fizičkih poslova zaradila invaliditet, napisala je u pismu kojeg je poslala portalu Moje Vrijeme:
“Vrijedi li uopće pisati o našim mukama, pitam se, a onda zaključujem da se ipak treba čuti istina o tome kako žive hrvatski umirovljenici. Osobno, živim s više nego skromnom mirovinom. Mirovinu sam dobila na temelju invaliditeta kojeg sam zaradila na teškim fizičkim poslovima. Prošla sam i nekoliko operacija, a tu je i karcinom i nisam više mogla raditi.”
Sa svojom mirovinom od manje od 300 eura, Ksenija se bori s osnovnim potrebama:
“Sada mi mirovina iznosi manje od 300 eura. Bližim se gladnom Božiću jer živim u metropoli Hrvatske, ali moja mirovina nije dovoljno mala da bih dobila božićnicu. U trgovinu idem tri puta mjesečno, svaki put prvo platim jedan od računa, a ako nešto preostane, to je za hranu. Ako ne ostane, a to je često, stavim zube na klin.”
Tijekom radnog vijeka Ksenija je radila u velikom trgovačkom lancu, a kasnije u privatnom sektoru: “Pred kraj radnog vijeka sam prešla u privatni sektor zbog veće plaće, no tamo nije bilo bolje, radilo se još teže, a i ta plaća je bila samo za preživljavanje. Otud i mala (invalidska) mirovina.”
Obiteljske i životne borbe
Unatoč tome što ima dva sina, pomoć od njih ne dobiva: “Jedva da i pitaju za mene. Zanima ih samo kuća. Svakome od nas troje pripala je trećina, no bila sam u financijskoj nuždi prisiljena jednom od njih prodati svoj dio, i to za malu svotu. On to sada iskorištava. Teško sam pokretna, a moram sama po namirnice, što mi je postalo prava borba. Pitam se kako će biti dalje.”
Razočarana državom i društvom, Ksenija piše: “Odustala sam od očekivanja koja sam imala od države. Svi na vlasti su mi odbojni. Pokušavam preživjeti sama, jer ionako nikoga nije briga. Iako bih voljela da mi život bude lakši, znam da to neće biti moguće. Zadnje što želim je kukati, a svjesna sam i da nisam napisala ništa spektakularno, no lakše mi je što sam barem na ovaj način s nekim podijelila svoju patnju i frustraciju.”
