Ovo je pismo djeteta majci koja ga je pobacila. Svjesni smo da se iz dana u dana izvrše tisuće pobačaja.
U onaj dan, koji nisam dočekao, mogao sam i ja zaplakati. Baš kao i druga tek rođena djeca, i ja sam mogao mlijeko piti s tvojih toplih, nježnih grudi. U onaj dan kad si me trebala s onom dragocjenom mukom roditi. Znaš, mogao sam ja i bez mnogo stvari živjeti. Mogao sam i bez mnogih igračaka biti. Ne bi mi to bilo baš tako važno. Niti bih bio baš toliko nesretan. Snašli bismo se mi već nekako. Valjda je bilo i težih situacija od naše, je li? Osim toga, čini se da, ponekad, na tom životnom putu naiđu, baš kad zatreba, i neki dobri ljudi koji pruže ruku pomoći, zar ne, mama?
”Znam, bila si mlada…”
Znam, bila si mlada i ne posebno spremna za život i za sve ono što on nosi sa sobom. Ali, tko je to među rođenim ljudima spreman za život i za sve ono što mu se na tom putu sprema? Tko je spreman za sve nenadane stvari koje mu se mogu dogoditi ili koje će mu prepriječiti put na životnoj cesti? Da, ja sam se dogodio nenadano. Neću reći i neželjeno. Moga si tatu beskrajno voljela. Predala si mu se potpuno, vjerujući da je on ljubav tvog života. Bila si sigurna da i on osjeća isto prema tebi i da ćete zajedno provesti vrijeme do kraja zemaljskog života. No, čini se da on nije mislio isto kao i ti. Čini se da je on više od svega htio slobodan život. Život bez obveza i odgovornosti, upravo kako se već bio navikao živjeti. A živio je sa svojim roditeljima koji su činili sve da mu ništa ne nedostaje. Držali su ga kao kap vode na dlanu.
PROČITAJTE: 10 stvari koje trebate znati o pobačaju
On je, zapravo, htio biti s tobom kao s djevojkom s kojom će moći izlaziti vani, provoditi se i tako što duže jedriti kroz život nošen ugodnim i uvijek povoljnim vjetrovima. Kada sam se dogodio ja, za mog tatu je zapuhao loš i neugodan vjetar i donio mu neželjenu posljedicu koja ga je izbacila iz takta te priprijetila učiniti havariju njegovom bezbrižnom načinu življenja. Stoga je, eto, trebalo nekako ukloniti novonastale posljedice. Naravno, ako bi to bilo ikako moguće. A bilo je.
Kad si saznala da u sebi nosiš dijete, osjećaji su ti se pomiješali. S jedne strane bila si ushićena i ponosna, a s druge strane si bila u strahu što će se i kako će se sve odvijati u nadolazećem vremenu.
Već prvog dana kad si saznala za trudnoću, počela si razmišljati i o vjenčanju, o tome hoćete li dobiti curicu ili dječaka, a i o tome gdje bismo svi stanovali. Čak i o krevetiću, odjeći, cipelicama, mome imenu…
”Ako me voliš, riješit ćeš se ‘toga’…”
Onda je došla večer kada si se srela s mojim tatom. Malo si strepjela, bojala se kako će reagirati, ali si duboko vjerovala da će biti sretan nakon početne zbunjenosti. Ali, nakon što si mu rekla da si trudna, on je spustio pogled. Nije te ni zagrlio, već je zamišljeno i dugo gledao u pod.
”Ne mogu…”, rekao je. ”Što ne možeš?” upitala si još uvijek ne sluteći ništa loše. ”Ne mogu prihvatiti to da ćeš roditi”, rekao je poprilično odlučno. ”Kako to misliš?” ”Pa ne mogu prihvatiti to da već budem otac i da se vjenčamo. Ne mogu prihvatiti to da ne ćemo imati slobodu. Pa ja sam još mlad. Nemam još ni dvadeset i pet godina. Nemamo ni dovoljno novca za sve to. Na koncu, što će moji roditelji reći? Oni te, ionako, to i sama znaš, baš i ne vole. Ovo će im dati povoda da vjeruju da si namjerno htjela to dijete, a ne ja. Oni će, uz to, misliti da si ti to učinila kako bi se mogla udati za mene jer su moji roditelji imućni pa bi ti, draga, u dogledno vrijeme od toga imala veliku korist. Čuj, volim te, ali mislim da bi bilo najbolje za tebe i za nas da se riješiš toga”, izrekao je gotovo u jednom dahu.
”Toga?”, bila si u čudu jer moj tata nije htio reći ”dijete”, već ”to nešto”. Bila si osupnuta. Riječi koje je izgovorio dolazile su iz njegova zamućena i povodljiva srca. ”Hoćeš reći da trebam pobaciti? Ne, ne ću to učiniti!” odgovorila si u prvom trenutku. On nije nastavio govoriti, već ti je samo rekao da ozbiljno o tome što prije razmisliš jer da nije siguran hoćete li moći biti i dalje zajedno ako se ne odlučiš za ono što je najpametnije u takvoj situaciji. Kao što tako pametno, rekao je, učini tisuće i milijuni drugih ljudi. ”Ako me voliš, učinit ćeš to”, rekao ti je još na kraju, poljubio te u čelo za laku noć i pošao svojoj kući.
Glasovi i bunilo
Noćima nisi mogla spavati. Više je to izgledalo kao neko tupo bunilo. Rojile su ti se svakojake misli: da me rodiš… da me ne rodiš… da se ubiješ… da me rodiš, ostaviš sve i preseliš se sa mnom u neki drugi grad… Znam, ti si zapravo grozničavo tražila način da me rodiš, ali je teret na tebi bio prevelik. Mog tatu si i dalje voljela i nisi ga htjela izgubiti. Tvoji roditelji se nisu htjeli miješati. Rekli su da će poštovati tvoj izbor, ali si u nutrini čeznula da čuješ njihovo mišljenje i savjet koji bi ti dao potporu da ipak odlučiš pripustiti novi život..
S druge strane, njegovi roditelji su ti dva dana poslije rekli: ”Ti znaš kakva smo mi obitelj. Ovo što ti se dogodilo, mnogima neće biti drago ukoliko se jedna ovakva vijest proširi. A mi nipošto ne bismo htjeli da to naruši naš ugled koji smo mukotrpno godinama stvarali.” Znala si jako dobro što ti žele reći…
Jedina prava prijateljica, barem si tako vjerovala, savjetovala ti je: ”Slušaj, mlada si, život stoji pred tobom. Meni se čini da bi ovo bio preveliki teret i za tebe i za njega. Možda bi zaista bilo dobro da postupiš tako kao da do ovoga nije ni došlo. Znaš da vrijeme liječi svaku ranu. Barem tako kažu…”
Osjećala si se kao da se cijeli svijet urotio protiv tebe. Protiv nas. Osjećala si iz dana u dan sve jači pritisak na cijelo svoje biće. A kako je taj teret rastao, tako je i popuštala tvoja želja da me rodiš. Iscrpljena i gotovo sasvim slomljena da bi se dalje borila, na koncu si pristala na ono što zaista nisi htjela. Sve te kameni i pomućeni glasovi oko tebe bili su jači. Takvi glasovi se ne smiruju dok ne utaže svoju glad za uklanjanjem svega onoga što ne razumiju ili im stane na put.
”Učinila si to jednog jutra…”
Učinila si to jednog jutra. Liječnik je bio ljubazan i pažljiv prema tebi, koliko je mogao biti. No, nije takav bio i prema meni. Ne krivim ga. Radio je svoj posao.
Danima, čak i tjednima nisi izlazila iz kuće. Trebalo ti je vremena da se oporaviš. Roditelji su ti bili pri ruci, ali ti nisu mogli dati ono što je tebi trebalo. Trebala ti je utjeha i mir jer ti je srce bilo u vrtlogu tjeskobe i krivnje s kojima se nisi mogla nositi ni normalno dalje živjeti. Moj tata te nastojao razumjeti pa je tek povremeno, u to vrijeme, svraćao do tebe. Znao je da ti treba vremena. Na licu si mu mogla vidjeti blago zadovoljstvo i olakšanje jer je bio siguran da si postupila ispravno.
PROČITAJTE: Roditelji su odbili pobaciti svoje “deformirano” dijete, a pogledajte ga sada
Kad je prošlo nekoliko mjeseci, počela si opet češće izlaziti s njim. Hodali ste, odlazili na ista mjesta kao i prije, razgovarali o stvarima o kojima je i prije bila riječ. Trudila si se zaboraviti što se dogodilo, ali si uspjela to tek duboko potisnuti. Ti, naime, nisi bila više ista kao prije. Nisi isto reagirala u dnevnim situacijama, nisi se isto smijala, nisi isto razmišljala… Nisi to htjela, ali si se ipak promijenila. To je vidio i moj tata pa te sve češće pitao: ”A što ti je sada?” Ti bi mu odgovorila kako si umorna ili kako se ne osjećaš dobro. No, s vremenom, on to nije mogao prihvatiti. Htio te zadovoljnu i vedru. Vedru kad biste bili nasamo, vedru kad biste bili u društvu, vedru u svakom slučaju i usprkos svemu. Ali, ti mu to nisi mogla pružiti…
Rastanak s tatom
Zato nije neobično što je jednog dana susreo neku drugu i stalno nasmiješenu djevojku u koju se brzo zaljubio i u kojoj je, napokon, našao ono što je, je li, oduvijek tražio. Barem te nije zavlačio, već ti je odmah to rekao. Onako, jednostavno, ali ipak bolno. Razišli ste se bez mnogo riječi. ”Žao mi je što je sve tako ispalo”, rekao ti je, ”nadam se da ćemo ostati prijatelji…” Ti si samo gledala kroz njega, kimnula glavom u znak neuvjerljiva odobravanja, a onda se okrenula i laganim koracima uputila prema svojoj kući. Kad si bila sigurna da te više pogledom nije mogao dohvatiti, potrčala si što si brže mogla kako bi se što prije našla među svoja četiri zida.
Tamo je bura krivnje u tebi proključala, odčepila se iz onog prostora gdje si potisnula ljubav. Ljubav koju si i meni htjela svim srcem dati. To je trajalo i trajalo. Činilo se da će ti bol, koju si izlijevala, rasparati svu dušu i da rana, potom, neće moći prestati krvariti. Doista, trebalo ti je dugo vremena da se donekle pribereš i ipak nastaviš živjeti, barem s površnom nadom da će tamo negdje, nisi znala gdje, biti bolje.
Potisnute slike i čežnja za nekim tko razumije
Zatim su prošle i godine u kojima si se nekako naučila koračati kroz život, s potisnutom spoznajom da si, makar ne htijući, sudjelovala u tom procesu mog uklanjanja. U međuvremenu, nisi pronašla nikoga s kime bi mogla o tome otvoreno i u povjerenju razgovarati. Bojala si se da bi te ljudi, prije ili kasnije, mogli opet povrijediti. I znam, učini ti se na trenutak kao da ljudi samo zbog toga i postoje – da povrijede onog drugog.
Znam da bi ti bilo posebno teško kad bi ugledala neki mladi bračni par kako zadovoljno gura neka neugledna kolica s malenom, tek rođenom bebom. Ili kad bi, prolazeći pored parka, ugledala nekog tatu kako se na travi bezbrižno igra sa svojim tek prohodalim dječakom. Znam da još uvijek u tebi tinja nada da ćeš pronaći srodnu dušu koja će te razumjeti, koja će gledati tebe kao tebe, voljeti tebe kao tebe, a ne tebe kao osobu koja bi trebala udovoljivati samo njegovim željama.
Da, ti još uvijek misliš da ćeš u nekom budućem vremenu pronaći nekoga tko će znati razgovarati s tobom i ohrabrivati te kad ti bude teško. Nekoga tko će ti donijeti mir i biti strpljiv s tobom kada ti suze iznenada navru na lice. Da, posebno onda kada budeš slušala istinite priče o djeci koja su ipak rođena usprkos tome što se netko žestoko protivio da se to dogodi. O djeci koja sada rastu, idu u školu, igraju se, imaju prijatelje, imaju svoje želje i radosti, uspone i padove. O djeci koja, istina, nemaju oca, ali koju je ipak lijepo vidjeti. Djeca su to koja će u nekom doglednom vremenu zasigurno naići na neku srodnu dušu, imati svoju djecu… Ili ih neće imati. Svejedno. Ali će – biti.
Da, bit će ti teško kada jednom upoznaš ili sretneš neke odrasle ljude koji su rasli s jednim roditeljem, ali u ne baš idealnim uvjetima. Bit će ti teško kad saznaš da zaista nitko nema idealne uvjete da bi mogao podizati svoju djecu. Prije ili kasnije svakome se dogodi neka prepreka ili tegoba koju treba prebroditi.
”Ja sam dobro, mama…”
Ja sam dobro, mama. Na sigurnome. Ovo blaženstvo i ljubav kod Boga riječima ti ne mogu opisati. Takvu radost koju ovdje imam, znam, nikada je ne bih imao za vrijeme svih zemaljskih dana.
Odavde znam da te Onaj koji je stvorio tebe, mene, tatu i svih nas, strpljivo traži i čeka da Mu otvorite svoje srce, izlijete svoju tugu, svoju tešku bol i grijeh, svoju odvojenost od Njega… Znaš dobro da ti je kucao na vrata srca još i prije negoli sam se ja dogodio. Nisi se obazirala na te znakove, nego si se vodila onim što su drugi govorili.
PROČITAJTE: Borite li se s krivnjom zbog pobačaja?
No, on te sad zove, ne osuđuje i ne želi te kazniti kao što mnogi misle. On ti želi oprostiti. Želi donijeti mir kakav do sada nisi okusila, a za kojim si uvijek čeznula. Mir koji ti ne može čovjek dati. S Njim bi počelo i novo vrijeme za tvoj život. On bi iscijelio tvoje rane i ne bi nosila terete prošlosti. One za koje znaš i one koji su zakopani duboko u tebi. O, kako bi to bilo dobro, mama! Kako bi bila slobodna i kako bi Gospodin Bog mogao kroz taj tvoj zemaljski život govoriti onima koji su danas ili koji će biti u sličnoj situaciji poput tvoje, odnosno naše.
Mjesto predviđeno za malene i ponizne
Zar te ne ohrabruje sama pomisao da tvoj život ima smisla i da bi se tvoja duboka patnja mogla okrenuti na dobro? Zar u tebi još uvijek ne gori ona iskonska slutnja i čežnja da mora postojati neki viša ljubav i milost koja nadilazi strah i slabost? O tome ti nitko nije ništa govorio. Znam, nije bilo onih koji bi ti o tome mogli reći. Zato slijedi trag. Zaista, ovo što ti sada govorim, uskoro bi se moglo dogoditi da razumiješ…
Sad kad me u tvome krilu, mama, više nema i sad kad ne mogu gledati u tvoje tople oči, želim ti reći – da te volim. I sad kad me nećeš moći gladiti po kosi, a htjela bi, reći ću ti još nešto. Vjerujem da ćemo se opet sresti. Ovdje, na mjestu gdje nitko nikome ne zadaje bol. Na mjestu predviđenom za malene, sve ponizne i sve koji će se, nakon dugog lutanja, pomiriti s Bogom i u Njemu naći smisao, utjehu i veliki odgovor.
Autor: Dražen Radman
